Posted: Sun Oct 01, 2006 2:44 pm
fotka je extra 8)
Forum navijača OFK Beograda
http://www.blueunionbelgrade.com/forum/
http://www.blueunionbelgrade.com/forum/viewtopic.php?f=5&t=484
Да ишао је. Готово цела страна је била посвећена фудбалу у Београду. ОФК чак није ни споменут БСК се незнанично спомиње као предхотник партизана . Одприлике пише да се стадион налазио на месту данашњег паризановог и слика коју сам поставио испод које пише ПРОШЛОСТ и поред ње слика будућег стадиона партизана испод које пише БУДУЋНОСТ. Срамота да се не помену други великани српског фудбала.
CIRILICA wrote:Да ишао је. Готово цела страна је била посвећена фудбалу у Београду. ОФК чак није ни споменут БСК се незнанично спомиње као предхотник партизана . Одприлике пише да се стадион налазио на месту данашњег паризановог и слика коју сам поставио испод које пише ПРОШЛОСТ и поред ње слика будућег стадиона партизана испод које пише БУДУЋНОСТ. Срамота да се не помену други великани српског фудбала.
voja 10 wrote:Ime i prezime Blagoje Marjanović - "Mo?a"
Rođen 03/09/1907 - ? 01/10/1984
Mesto u timu Napadač
Utakmica za reprezentaciju 57
Golova za reprezentaciju 36
Debitovao 28/06/1926
Igrao u klubovima BSK(Beograd)
Nekad je bilo dovoljno reći: Mo?a, i znalo se o kome je reč. Bio je inkarnacija fudbalskog majstorstva u vremenu između dva rata. Sjajan igrač, nenadma?an golgeter. Vi?e od decenije bio je sinonim BSK-a, na?eg najboljeg i najuspe?nijeg fudbalskog kluba. Nezamenljivi dr?avni reprezentativac, njegov rekord - 37 golova za "plave", prema?en je tek posle Drugog svetskog rata.
Blagoje - Mo?a Marjanović rođen je 1907. u Beogradu, ali je počeo da igra jo? kao dečak, u trećem timu podmlatka "Jugoslavije", da bi ga Radenko Milrović, najveći lovac na talente, odveo u BSK. Mo?ina karijera bila je skokovita. Brzo je postao prvotimac i reprezentativac. Gotovo da je bilo nezamislivo da prođe utakmica, a da Mo?a ne postigne gol.
Du?e od jedne decenije bio je nezamjenljivi reprezcntativac. Igrao je na mestu centarfora, desne polutke i desnog krila. Bio je veoma autoritativan igrač. Njegova reč slu?ala se bez pogovora. U BSK-u i dr?avnoj reprezentaciji. Sa Tirnanićem, sačinjavao je čuvenu desnu stranu beogradskih "plavih". Njihovo majstorstvo opijalo je gledaoce.
Mo?a je za vreme rata bio u zarobljeni?tvu. Po povratku, posvetio se trenerskom pozivu, radio je u na?oj zemlji i u Italiji. Razboleo se u trenutku kada se spremao da ode u Kairo. Jedno vreme primao je invalidsku penziju, kasnije je dobio nacionalnu penziju, kao zaslu?ni majstor sporta...
Sa suprugom Planinkom, kćerkom i sinom, Blagoje Marjanović je stanovao na Terazijama, u Igumanovoj palati. Jedna vitrina je pravi mali muzej Mo?inih trofeja, odlikovanja, priznanja, suvenira, zastavica... Nekoliko ko?nih albuma puni su starih po?utelih fotografija. Tu je i knjiga pokojnog Ljubi?e Vukadinovića - "Hiljadu golova Mo?e Marjanovića".
Jedna blistava igračka i veoma uspe?na trenerska karijera je u tom kutku nad kojim dominira Mo?ina slika. Najdra?a uspomena: na rukama ga nose sa terena Sava Antić, golman Cvetković, Juričko... Osvojen je pehar mar?ala Tita, BSK je na stadionu JNA u finalu savladao tim "Hajduka" rezultatom 2:0.
- Nebrojeno puta sam izno?cn sa terena na rukama navijača - ka?e Mo?a, nagla?avajući samoglasnike. - Ali, ovo jene?to drugo (?iri ruke, krivi glavu na jednu stranu), bio samtrener, tada se radost pojačano do?ivljava. U tom poslu mnogo je patnji, a malo radosti, zato su trenuci trijumfa, dragi,nezaboravni...
Mo?ina soba je i danas sva u plavom. Obja?njenje daje njegova supruga: "On je ludo voleo predratni BSK, klub u kome je postigao sve, I zato je posle rata s toliko ?ara i ljubavi trenirao dana?nji BSK, ovaj s Karaburme".
Na kućnom kaputu zapa?am klupsku značku BSK-a. Primetio je da sam na njoj zadr?ao pogled.
- U mome detinjstvu koje sam proveo u Beogradu, u op?tini Palilula, gde sam i rođen, u prvo vreme znali smo za klikere i klis. To su bile na?e igre. I u tim igrama bio sam najbolji. Neko nas je jednom odveo da vidimo kako u porti kod Svetosavske crkve deca jure za nekom naduvanom ko?om. Ta igračka se zove lopta. Uzbuđeni i radoznali, moj brat Nikola, nekoliko dečaka iz kraja i ja po?li smo da vidimo to čudo. I lopta nas je opčinila. ?iva, neukrotiva, čudno je odskakala, letela kroz vazduh... To nam se dopalo. Odmah smo odlučili da skupimo pare i kupimo loptu. Lutali smo gradom i u Balkanskoj ulici na?li radnju koja je u to vreme prodavala ko?ne lopte. Nisam ni slutio da će ba? ta lopta odrediti moju sudbinu. Tačnije, fudbal je moj ?ivot! Od tih dečačkih dana do danas on je za mene sedi?te svega.
Za na? predratni fudbal Prvo svetsko prvenstvo bilo je događaj koji je učinio da fudbal pređe okvire sporta i postane deo dru?tva. Senzacionalne pobede na?e reprezentacije u dalekom Urugvaju 1930. godine imale su veliki odjek. To vi?e nije bila igra "dokonih mladića". Oni su tamo reprezentovali zemlju.
- Na? uspeh u Urugvaju - seća se Mo?a - bio je prekretnica za beogradski i jugoslovenski fudbal. Odjednom svi su počeli da nas gledaju s uva?avanjem, novine su pisale o nama, donosile na?e slike, postali smo ljudi velikog publiciteta... Beograđani su tada pevu?ili pesmu: "Montevideo, Bog te video..." i bili ponosni na svoje ljubimce. Tirke i ja vi?e nismo mogli da idemo ulicom a da nas ljudi ne pozdrave skidanjem ?e?ira. U kafani, kelneri bi odmah donosili piće ili bi nas pitali ?ta ?elimo, to naručuje "gospodin za onim stolom". Najče?će, mi te ljude nismo znali. Koliko mi se puta dogodilo da me momak iz radnje pozove unutra, a gazda poka?e nov engleski ?lof, pari?ku ko?ulju ili kravatu iz Beča. Popričamo malo o fudbalu, spremam se da krenem, a momak mi daje paket. Trgovac samo klimne glavom: "To je za vas, Mo?o, za onaj gol koji ćete dali u nedelju". Imao sam parfimeristu koji je specijalno za mene pravio kolonjsku vodu, svog berberina Savu, koji je radio kod majstora Grujića u Prizrenskoj ulici, obućara koji mi je pravio cipele po mcri... Tako je onda bilo.
U daljem razgovoru doznajem da je posle svetskog prvenstva BSK prvi počeo da daje novac igračima. U početku,pare su primali samo Mo?a Marjanović i Tirnanić. Kasnije, kada su iz Osijeka dovedeni Gustav Lehner i Franja Glazer, potom Ernest Dubac, pa Bruno Kne?ević iz Zagreba, a pred rat Petar Manola iz Sarajeva i Srđan Mrku?ić iz Splita, beogradski "plavi"' su već bili gotovo profesionalna ekipa.
Mo?a ka?e da je on prvu platu primio u iznenađujućem iznosu za ono vreme - 1.800 dinara. Tirke je imao tri stotine manje, ostali igrači nisu primali ni premije.
Tek 1935. BSK je uveo plate (za igrače koji nisu radili) premije, koje su bile 500, 800 do 1.000 dinara, kada su bile u pitanju utakmice sa mesnim rivalom SK "Jugoslavijom" i zagrebačkim "Građanskim", koji je po snazi i igračkim kvalitetima stajao uz bok BSK-u, a povremeno bio i bolji.
Pijemo kafu, Mo?a pokazuje rukom na televizor i mr?ti se.
- Danas je te?ko igrati fudbal - iskren je stari as. - Trči se mnogo, startuje o?tro, pokrivanje protivnika je striktno, čim igrač primi loptu, mora da očekuje da će biti ometen, često i bezobzirnim startom. Malo je mogućnosti da se danas poka?e majstorstvo. Bilo bi besmisleno da tvrdim kako smo mi bili talentovaniji od ove dana?nje generacije. Ne, sve je u progresu, pa i fudbal. Ali, danas se igra drugim ritmom. Mene često pitaju stari prijatelji za?to dana?nji igrači ne znaju da ?utiraju volejem, kao nekada ja (to je bila jedna od Mo?inih specijalnosti). Ne mogu da ih ubedim da znaju, mo?da i bolje nego ja, ali nema ?ansi, tek ponekad dogodi se da napadač ima slobodan prostor za volej.
Predočavam Mo?i da je bio najbolji golgeter svoga vremena, da takvo snala?enje pred golom, tu savr?enu tehniku ?uta i intuiciju drugi nisu imali.
On obara pogled, sme?i se krajem usana, vrti glavom: -Mo?da sam bio lukaviji od drugih. Meni je u ?esnaestercu mozak brzo radio. Vodio sam računa o svemu; kako je postavljen golman, protivnik, saigrač, ko ima loptu... Znao sam i kako ko proigrava od mojih drugova. Ne samo Tirketa, kako to ljudi misle, znao sam i ostale: Vujadinovića, Valjarevića, Gli?ovića, Bo?ovića... Uvek sam se trudio da reagujem munjevito, shvatio sam da u fudbalu odlučuju delići sekunde,zato sam golove davao i đonom, petom, grudima, čak i stomakom... Nisam cepao mre?e, nisam bio tobd?ija, za mene je bilo va?no samo da lopta pređe gol-liniju.
Bio je dugo trener, čak i na?e reprezentacije, i zanimalo me je za?to nije stvorio "novog Mo?u".
- Sve ?to sam znao, prenosio sam igračima. Nesebično. Hteo sam da igraju brzo, racionalno, efikasno... Naročito sam voleo Savu Antića. Bio je čudesno talentovan, sjajan igrač. Nije postao legenda, jer je igrao u malom klubu. Da je bio igrač "Partizana" ili "Crvene zvezde", o njemu bi se i danas pričalo. Vcrovao sam da će Sava biti moj naslcdnik. Kasnije sam sve nade polagao u Skoblara. To je veličanstven igrač. Najkompletniji. Imao je sve. Čak jači temperament nego Antić. Trebalo je da Jo?ka Skoblar igra centarfora i bio bi Mo?a svoga vremena. Znate, kao trener shvatio sam da se golgeter rada. l mene niko nije stvorio, ni ja druge nisam mogao da naučim da daju golove. To je tako: ima? dar za to ili ga nema?.
Mo?a je poslednjih godina retko izlazio u ?etnju gradom. Čitao je novine, gledao televiziju, strastveno kupovao lozove i popunjavao tikete Sportske prognoze. Na svet oko sebe gledao je sa visine svog trećeg sprala. Često je na prozoru, menja raspolo?enja. Vi?e je setan nego vedar. S njegovom sudbinom poslednjih godina, te?ko je i biti u dobrom raspolo?enju.
Ipak, Mo?a je sve junačno podnosio. Čudne su snage pomirenja u njemu. On nije bio običan igrač, ni običan trener, nije čak ni čovek sa običnom sudbinom. ?ivot najpopularnijeg jugoslovenskog fudbalera pre rata potvrda je da trajne sreće nema. Postoje samo trenuci sreće. Za ovog čoveka dani radosti davno su pro?li. Sve manje je onih ljudi koji su u?ivali u Mo?inim golovima, odlaze... Ali, legenda o Mo?i ?ivi i traje, l danas je on inkarnacija golgeterske ve?tine.
Kao mlad, Mo?a je znao da pije iz ča?e ?ivota. Već dvadeset godina njegovi dani puni su gorčine. Kada je do?iveo mo?dani infarkt, njegova nemoć bila je tragična. Kao sportista koji je navikao da pobeđuje, nije se predao. Izvojevao je i tu najte?u pobedu: ponovo je naučio da govori i hoda. Umro je u Beogradu 1.10.1984.godine.
Na fudbalskom terenu bio je nepredvidljiv,lukav,inteligentan...gotovo nedodirljiv u svojoj superiornosti.
danas,kada vi?e nije ?iv,ostale su uspomene, a za nas blagi dobri čovek srebrne kose i otvrdle rezignacije.?ivi u sećanjima svojih obo?avalaca,prijatelja i svih koji su ga znali. Ostao je i nadimak - Mo?a - sinonim golgeterskog umeća.
Odlomak iz knjige "Asovi veka", 1999, (Mile Kos)