Istorija...

svakakve priče...
User avatar
SpongeBob schwammkopf
piće
Posts: 2004
Joined: Fri Sep 02, 2005 3:00 pm

Post by SpongeBob schwammkopf »

Čuvari drumova
Cincari se ozbiljno naljute ako ih neko, makar i oma?kom, nazove Vlasima


Tezu o grčkom poreklu Cincara, koju je u knjizi "Vlasi i Kucovlasi" izneo Mihail Hrisohu, pro?iruju njegovi savremenici Efros Kurilas i Spiros Papageorgiju. Oni odbacuju svaku pomisao da su Cincari poreklom iz Dakije, odnosno iz Rumunije. Obojica tvrde, dodu?e bez valjanih argumenata, da je reč o epirskim starosedeocima, koje su Rimljani romanizirali, nametnuv?i im jezik i mnoge običaje.

Jo? jedan Grk, akademik Antonis Keramopulos, odbacuje teorije da su Cincari dovedeni iz Italije, da su poreklom Dako-Rumuni i dokazuje da je reč o latiniziranim malim trakijskim narodima. Keramopulos će najvi?e biti upamćen po analizi jedne stare legende, one koja govori da su Cincari zaista starosedeoci sa grčkih planina te da su revnosno slu?ili mnoge careve rimske imperije. Legenda je iz vremena cara Adrijana (117-137 godine) i govori o generacijskoj regrutaciji "rezervista" za potrebe rimskih careva na Balkanu. Oni su se vremenom bili toliko izve?tili u branjenju carskih drumova da su postali sastavni deo čuvenih rimskih i kasnije vizantijskih legija. Ti rezervisti su zapravo starosedeoci koji su za komandante imali čiste Rimljane, Latinjane, koji su im tokom vi?egodi?njeg slu?bovanja nametnuli svoj jezik i neke običaje, netipične za Cincare.
Elem, ka?e dalje legenda, koju je prvi zapisao vizantijski hroničar Simokata, u jednom pohodu vizantijske vojske osujećena je jedna va?na vojna aktivnost samo zato ?to su pogre?no protumačene reči običnog redova, poreklom Cincara.
U njegovoj blizini spotakla se jedna natovarena mazga, a on je, misleći na (verovatno) dragoceni tovar na njenim leđima povikao: "Torna, torna, fratre", ?to otprilike na cincarskom znači "prevrte se tovar (samar)". Vojnici su te reči razumeli kao naredbu: "Vraćaj se, vraćaj brate" - na latinskom "torna fratre" znači "vrati se brate" i panično se dali u bekstvo.

Prvi tragovi prisustva Cincara na tlu Balkana zabele?eni su u srednjem veku, na prostorima Epira, Tesalije i jednog dela Makedonije, na teritorijama kod nas poznatim kao Megalovlahija ili Stara Vla?ka. Pitanje odakle su tu prispeli i dalje ostaje bez odgovora. Teza istoričara, da svi narodi vode poreklo od nekog antičkog naroda, pa dakle i Cincari, gubi smisao pred teorijom etnogeneze, odnosno postanka naroda.

Upravo zbog toga, poreklo Cincara mora se posmatrati u sklopu nastanka svih ostalih Vlaha, bez obzira na drugu jednu činjenicu, da su svi Cincari Vlasi, ali da svi Vlasi nisu Cincari. Kad smo kod ovoga jesu ili nisu, treba naglasiti da se Cincari ozbiljno naljute kad ih, makar i oma?kom nazovete Vlasima. Svi oni smatraju da su u svakom pogledu za koplje ispred svojih srodnika ili sunarodnika, svejedno.

Razume se, bez da budu pitani, odmah će vam obrazlo?iti da im pravo na takvo visoko mi?ljenje o sebi daje čistoća cincarske krvi. Naime, istina je da su Cincari jedan od retkih naroda na Balkanu sa kojim se krvno nisu vezivali pripadnici drugih naroda. Istovremeno, i ma koliko to bilo čudno ova pojava je prepoznatljiva i deo njihovog karaktera. Upravo u toj osobini treba tra?iti njihovo konstantno stapanje sa narodom sredine u koju su se trajnije nastanjivali.
Analizom etnografskih podataka naučnici su utvrdili da je u kasnoantičkom dobu pod vla?kim imenom egzistirao jedan istočnoromanski narod, koji se vremenom raslojio i razi?ao na razne strane. Potomcima tih kasnoantičkih Vlaha smatraju se dana?nji Rumuni, Moldavci, Cincari, Vlasi istočne Srbije, istarski Cici i ukrajinski Huculi.

Natezanje oko izvornog porekla imena Vlaha jo? traju, ali većina lingvista smatra da je ono keltskog porekla (Volk, Vola, Vels). Naime, utvrđeno je da su keltski Volci nastanjivali dobar deo srednje Evrope, severnu Panoniju i Karpate, a analogno tome njihovim potomcima smatraju se romanski Vlasi.
Naučnici takođe smatraju da su Sloveni naziv Vlah preuzeli od Germana i da su ga docnije primenjivali za sve romanske narode. Takva teza ima potvrdu u navodnoj činjenici da Vlasi sebe nikad nisu nazivali tim imenom. Da to nije tačno pokazuje celokupna istorija Cincara. Bez obzira na raslojavanje i podvajanje, oni su sa sobom nosili svoje ime i po njemu bili svuda prepoznavani kao Vlasi, odnosno Cincari.

U svom epohalnom delu o Cincarima na Balkanu Du?an J. Popović na jednom mestu pi?e: "Odgovor na pitanje ?ta treba razumeti pod rečju Cincarin, nije tako jednostavan. Cincarin je po poreklu Ilir ili Tračan, sasvim retko Sloven, po jeziku Roman, po veri pravoslavan, a po kulturi, bar u varo?ima, Grk, po zanimanju stočar, trgovac ili zanatlija; sve ostalo kao njegovo ime, prezime, nacionalno osećanje, dr?avljanski polo?aj, sasvim je neodređeno... Glavna karakteristika Cincara je neodređenost. Njihov rodonačelnik u na?em modernom dru?tvu, pi?e Popović, jeste Hristover ?eferović.
To je onaj ?eferović, turski podanik, autor i ilustrator prve na?e moderne ?tampane knjige, rodom iz Dojrana, ali sa "jakim grekomanskim primesima, gotovo grecizirani Jugosloven, koji nije nikada ni savladao crkvenoslovenski jezik, kao ni jezik ruske ni na?e redakcije, nego je pisao ili grčki ili nekom neobičnom me?avinom knji?kih kovanica i raznih narečja na?eg Juga... Dakle obuhvatao je Grke i Srbe, i Bugare, i Arbanase, i Cincare, i Rumune.
________________________________________
Parnica za Riplija
Politika je 20. februara 1936. godine objavila tekst o "Najmeđunarodnijem" sudskom slučaju a čiji je glavni akter bio upravo bliski rođak pominjanog Kristofora ?eferovića. Reč je o parnici Grka Spiridisa. On je bio italijanski podanik, rođen u Turskoj, nastanjen u Kini a tu?io je britanskom sudu britansku op?tinu ?to mu je oduzela ranije dato mu pravo da spravlja ?kotski viski od japanskog alkohola u jednoj francuskoj destileriji. U sporu ga je, kako pi?e Politika, zastupao američki advokat a njegove reči sudu je prevodio jedan Rus. Spiridis je dobio spor. Reč je dakle o Cincarinu.
Image

User avatar
SpongeBob schwammkopf
piće
Posts: 2004
Joined: Fri Sep 02, 2005 3:00 pm

Post by SpongeBob schwammkopf »

Konfuzija o poreklu imena
Oskudni istorijski izvori daju Cinarima i Makedoncima pravo na romantične pretpostavke o sopstvenom poreklu


Dodatnu konfuziju u odgonetanju porekla vla?kog imena stvaraju naučnici iz zemalja koje Cincara iz ovog ili onog razloga svojataju. Sami Cincari odobravaju tezu koja kazuje da su balkanski podunavski Vlasi nastali nezavisno od Cincara - jedni od romanizovanih Dračana, a drugi romanizovanjem tračkih i ilirskih plemena. Interesantno je naglasiti da je ova teza postavljena bez fakta i njen cilj je, u stvari, da se Cincari otarase napadnog rumunskog (i svakog drugog) tutorstva.

Jedan od poku?aja oslobađanja tutorstva jeste i lansiranje teorije da su Cincari direktni potomci antičkih Makedonaca, dakle da potiču od Aleksandra Velikog. To je naravno, daleko od istine, naučne i istorijske. Insistiranjem na tom poreklu, Cincari su dodatno iskomplikovali odgonetanje sopstvene geneze. Naime, sa sličnim tezama izlaze i Makedonci vmrovskog opredeljenja (i ne samo oni) koji, kao ?to je poznato, sa Cincarima nemaju veze, bar ?to se porekla tiče.
Oskudni istorijski izvori i jednima i drugima daju pravo na romantične pretpostavke o sopstvenom poreklu, ali sve to dodatno komplikuje odgonetanje enigme: ko su Vlasi, a ko Cincari. Odakle potiču i jedni i drugi. Svako pozivanje na Filipa Drugog Makedonskog i njegovog slavnijeg sina Aleksandra vi?e je smi?ljen potez, plansko distanciranje od ostalih Balkanaca, nego put ka odgonetanju spomenute enigme.

U svojoj zanimljivoj knjizi "Vlasi na Balkanu" Vangel Trpkovski Trpku, obja?njava poreklo Cincara i ve?to protura tezu da je i Aleksandar Veliki Makedonski, poreklom Vlah. Trpku, naime, tvrdi da je četvrta ?ena Filipa Makedonskog, Olimpija (Mirtale), majka Aleksandra Velikog, poreklom epirska princeza iz plemena Molosi, od kojeg navodno vode poreklo i balkanski Vlasi. Svoju tezu Trpku temelji na teoriji da su Vlasi potomci malih naroda Amaolosa i Vesa, koji su ?iveli upravo u planinskim bespućima ju?nog Balkana.

Sa sličnom tezom, da je Aleksandar Makedonski predak dana?njih Makedonaca, iza?ao je pre neku godinu u svojoj knjizi "Istorija Makedonije od davnina do danas" i dr Vasil Tupurkovski, tvrdeći da je njegov otac jedan od kraljeva starog plemena Makedoni, koje je ?ivelo na teritoriji dana?nje Grčke.
Najraniji istorijski podatak o Vlasima vezan je za stari ruski letopis "Povest vremjonih ljet", koji je pisan u dvanaestom veku, a čija se sadr?ina odnosi na 898. godinu. Letopisac podrobno opisuje dolazak i osvajanje Panonije od strane Mađara i, pri tom, sasvim konkretno pominje Vlahe. "Dođo?e Ugri (Mađari) sa istoka i ustremi?e se preko velikih gora i poče?e ratovati protiv Vlaha i Slovena. Ranije tu stanovahu Sloveni, a Vlasi zauza?e zemlju slovensku".

Bez obzira na to ?to je vremenska distanca između događaja i njegovog opisa velika, ovaj podatak iz ruskog letopisa daje osnovu za podrobniju analizu odnosa između Slovena i Vlaha, tim pre ?to očigledno istorijska simbioza između ova dva naroda ima potvrde u njihovom do danas očuvanom biću.
Zanimljivo je da mnogo ranije, u 6. veku, grčki pisci Prokopije i Teofan pominju cincarsku etniku. Pet vekova kasnije ovom materijom su se bavili i vizantijski putopisci Kekaumen i Benjamin Tudela.

Kekaumen, tesalijski vlastelin, Grk jermenskog porekla, koji je ?iveo u 11. veku u "Strategikonu", pi?ući o događajima kojima je bio savremenik, a često i učesnik, ostavio je dragoceno svedočanstvo o ?ivotu Cincara. Interesantno je ovde napomenuti da njegovu građu revnosno zaobilaze mnogi istoričari. U zapisima iz 1066. godine, a povodom bunta Tesalijaca zbog novih carskih nameta, Kekaumen pominje i Vlahe koji su se solidarisali sa Grcima i Slovenima.
Prema ovom hroničaru, te godine plemići Jovan Grimijani i Grigorije Vamvaka, Grci po narodnosti, u tajnosti su spremali ustanak protiv carske vlasti. Za njihovu nameru je međutim, saznao gospodar Larise, onda?nje tesalijske prestonice, Nikolica Delfin i, kako o zaveri nije mogao da obavesti cara Konstantina Duku, odlučio da stvar realizuje u miru i bez velikih potresa.

Na tra?enje Delfina da se sastanu i nađu najkorisnije re?enje, Grimijanija i Vamvaka su pristali bez posebnih uslovljavanja. Sastanak je, kako pi?e Kekaumen, odr?an u kući bogatog trgovca Berivoja Vlaha. Zainteresovane strane su se dugo prepirale oko toga da li od ustanka odustati ili se, ipak, oru?jem suprotstaviti nezasitom caru Konstantinu Duku. Konačno su se dogovorili da ipak dignu ustanak. Organizatori ustanka su uspeli da ubede Delfina da se on stavi na čelo predstojećeg oru?anog bunta. Kekaumen je gotovo do detalja zabele?io dijalog između ustanika i stare?ine Larise.

Upitan ?ta misli o njihovoj nameri, Nikolica Delfin je ustanicima odgovorio da "naumljeno nije dobro ni pred bogom ni pred carem koji mo?e podići veliku vojsku i sve nas uni?titi i to sada pred ?etvu".

Savesni "gradonačelnik" Larise se pri tom posebno obratio predstavnicima Vlaha, upitav?i ih gde su im ?ene i deca. Ovi su mu odgovorili:
- U planinama Bugarske.
- Pa zar se ne pla?ite od tamo?njih stanovnika, koji ih mogu opljačkati kad čuju za ustanak, a sigurno su privr?eni caru? - pitao je Delfin.

Pitanje je, izgleda, bilo na mestu i pogodilo je vođe ustanika u najosetljivije mesto. Oni su posle kratke prepirke odustali od bunta. Nema sumnje da se Kekaumenova priča kasnije mnogo puta kroz istoriju ponavlja, jer je nedvosmisleno utvrđeno da su sve aktivnosti "gradskih" Cincara zavisile uglavnom od procene pozicije ovih koji su sa stadima boravili po bespućima balkanskih planina. Ovde jo? valja reći da je, na insistiranje Grka, ustanak ipak bio podignut, i da je to cara primoralo da smanji nesnosne da?bine.
Image

User avatar
SpongeBob schwammkopf
piće
Posts: 2004
Joined: Fri Sep 02, 2005 3:00 pm

Post by SpongeBob schwammkopf »

Krst protiv "danka u krvi"
Epirski i tesalijski Cincari obele?avali su decu krstom, od kojeg su zazirale i najkrvoločnije Osmanlije


Jedan neobično značajan narod u istoriji balkanskih naroda i zemalja, usudom sudbine, sebično?ću okru?enja i sopstvenom krivicom, polako ali sigurno, tu pred na?im očima do?ivljava sudbinu Hazara. Ova priča o Cincarima samo je skromni doprinos poku?ajima samosvesnih i nepokolebljivih potomaka slavnih balkanskih nomada da se, ako ne spreči ono, barem uspori nestajanje naroda bez kojeg dana?nji Balkan ne bi bio ono ?to jeste.

Zapisi vizantijskih hroničara Kekaumena i Benjamina Tudela vi?estruko su značajni za razumevanje i proučavanje cincarske istorije. U njima je, na primer, prvi put pomenuto ime jednog Vlaha Berivoja. Istina ime je slovensko, ali kao ?to će se videti kasnije, kroz istoriju, vla?ka imena su obrazovana dodavanjem nastavka na slovensku osnovu, kao na primer: Vladoje - Vladul, Negoje - Negul, Radoje - Radul...

U Zlatnoj "buli" vizantijskog cara Vasilija ??, koji se do trona izdigao iz carske konju?nice, naređeno je da "cincarski elementi" padnu pod jurisdikciju Ohridske arhiepiskopije. Ova "bula" je pronađena u manastiru Zermas, sa jo? jednim dokumentom i u njoj se pominje ime jednog Cincara. Naime, u dokumentu pi?e da je 1164. godine manastir podigao Vlah Joan Nikolau iz obli?njeg naselja Linotope. I u jednoj naredbi Mihaila ??, despota Epira, 1236. godine stoji da su Cincari bili oslobođeni uobičajenih da?bina.

U turskim zapisima iz 13. i 14. veka, a koji se odnose na vojne pohode, Cincari se spominju da naseljavaju čak Karpate. Idući sa turskom vojskom kao martolozi, devend?ije, kirid?ije ili kao vojnici, Cincari su prelazili preko Dunava. Ovaj podatak, svakako, obja?njava njihovo prisustvo u Dakiji (dana?nja Rumunija). Dosta pometnje u poreklo i kretanje Cincara unosi i dokument iz koga se vidi da je 1453. godine iz Konstantinopolja u Makedoniju bilo proterano 12.000 uglavnom Cincara i Slovena. Druga velika seoba dogodila se za vreme sultana Murata ?? negde oko 1635. godine, ali u drugom smeru. Iz Epira i Tesalije mobilisani su i u Carigrad odvedeni mnogi za rat sposobni Cincari.

Neki istoričari tvrde da su potomci Cincara sa Epira i Tesalije bili okosnici vojske, koja se pod komandom Osmanlija, borila u ratovima sa Persijancima, odnosno da su oni bili glavni juri?nici zloglasnog janinskog Ali pa?e Tepelina. Pripadnici ove vojske verovatno su bili prvi janičari, regrutovani iz redova nomadskih, cincarskih rodova iz pomenutih planinskih oblasti.

Iz toga perioda, smatraju etnolozi, potiče i specifično tetoviranje krsta na čelu. Naime, da bi za?titili svoju decu od prikupljanja "danka u krvi", epirski i tesalijski Cincari su decu obele?avali krstom, od kojeg su zazirale najkrvoločnije Osmanlije.

Tetoviranje krsta na čelu započelo je kod mu?ke dece pa se kasnije pro?irilo i na ?enski porod. Zanimljivo je da se danas uop?te ne mo?e sresti mu?karac sa istetoviranim krstom, ali da u Makedoniji mo?ete vrlo često sresti tako "obele?ene" ?ene. U traganju za odgonetanjem ove pojave, u Makedoniji mo?e da se čuje priča da su u 19. veku mahom krstovi tetovirani između obrva lepih devojaka.

Priča se da ih je samo tetovirani krst na čelu spasavao od osmanlijskih nasilnika. Kasnije, u 20. veku, mnoge mlade cincarske devojke, smatrajući da je krst na čelu poseban ukras, nastavile su sa ovom tradicijom. Upravo zbog toga i danas u Makedoniji mogu da se sretnu ?ene iznad 60 godina koje na čelu imaju istetoviran krst.

Za razliku od Slovena sa kojima su najče?će delili ?ivotni prostor, Cincari nemaju političku istoriju, jer nikada nisu imali svoju dr?avu i svoje vladare. Ono ?to se, uslovno mo?e nazvati cincarska teritorija, zapravo su etnografski zapisi i prikazi njihovog, po mnogo čemu specifičnog, načina ?ivota. Na osnovu tih zapisa jasno mo?e da se zaključi da su Cincari "večni balkanski nomadi", pastiri bez uzora i premca na ovim na?im prostorima.

Prate?nja Cincara da ostanu ono ?to su, odnosno, da se po svaku cenu razlikuju od sredine u kojoj su obitavali, učinila ih je posebnim i lako prepoznatljivim, bez obzira na to gde ?ive. Iz takve te?nje proiza?le su mnoge njihove osobenosti, psihofizičke, karakterne i druge.
Image

User avatar
SpongeBob schwammkopf
piće
Posts: 2004
Joined: Fri Sep 02, 2005 3:00 pm

Post by SpongeBob schwammkopf »

Vla?ko pravo
Silazeći sa planina u gradove, Cincari će vrlo brzo shvatiti da je transport robe jedan od najunosnijih poslova


Baveći se u početku prete?no uzgajanjem sitne stoke, Cincari su redovno naseljavali visoke planinske predele Balkana i tamo osnivali posebna naselja (bačije, katune, kalive, stanove). U njima su provodili najveći deo godine i stvarali ono ?to im je kroz čitavu istoriju obezbeđivalo autonomiju, kakvu nisu imali drugi porobljeni balkanski narodi.

Gajenjem ovaca, oni su, vlastima dr?ave na čijoj su teritoriji boravili, redovno obezbeđivali va?ne ?ivotne namirnice; vunu, meso, mleko i mlečne proizvode i bez posebnih trzavica ostvarivali privilegovan polo?aj i mir na porodičnom ognji?tu. Bez obzira na to gde bi se zatekli u svojim lutanjima, na Balkanu, u Če?koj, Poljskoj, Ukrajini ili Besarabiji, dru?tveni status im je obezbeđivan takozvanim vla?kim pravom. To pravo je bilo sastavni deo zakona mnogih dr?ava, pa i u srednjovekovnoj Srbiji gde su, u Zakoniku cara Du?ana, bili za?tićeni poznatim "Zakonom Vlaha". U članu 82. Du?anovog zakonika doslovno stoji:

"U selu u kojem borave Vlah i Arbanas, konak ne smeju tra?iti oni koji posle njih dođu".

Unutra?nja organizacija ?ivota u katunima priča je za sebe. Oslobođeni svakodnevne prismotre feudalaca i lokalne vlastele, Cincari su ?iveli u velikim porodicama, bolje reći rodovima, i sami birali vrhovnog stare?inu. Bez obzira na to koju je titulu nosio: knez, vojvoda, primučur, čelnik, čehaja ili đaja, stare?ina je istovremeno bio nosilac sudske i izvr?ne vlasti, i neprikosnoveni autoritet za sve članove porodice, roda, katuna ili vla?ke op?tine.

Stare?ina je bio biran najče?će po moralnim kriterijumima i on je delio teritorije za napasanje stada, kontrolisao prodaju svih proizvoda, odgovarao za prikupljanje i isplatu obaveznih da?bina vlastima dotične dr?ave. U njegovoj nadle?nosti je bilo sve ono ?to je bilo ključno za nesmetano ?ivljenje i opstajanje na zaposednutoj teritoriji. O pravednosti izabranih stare?ina najbolje govori podatak da do pojave zloglasnog janinskog pa?e među cincarskim plemenima na Olimpu, Pindu, Gramosu, Plačkovici i Jakupici nije bilo nikakvih nesporazuma.

Svake zime stare?ine su se okupljale i većale po nekoliko dana o podeli pa?njaka za sledeću sezonu. Kvalitet i povr?ina pa?njaka dobijani su na osnovu veličine stada i udaljenosti katuna od njih. U predanjima je ostala priča da nikad u cincarskoj istoriji nije naru?ena teritorijalna podela pa?njaka. Shodno tome, kod njih nikada nije zabele?eno ubistvo zbog međe uli učinjene poljske ?tete.
Stare?ine plemena su bili neprikosnoveni gospodari cele zajednice. Oni su vr?ili podelu poslova, određivali red i vreme ?enidbi i udaja i bili odgovorni za razre?enje svih nesuglasica u samoj porodici, ali i u sporovima između članova dva roda.

Uporedo sa intenzivnim gajenjem ovaca Vlasi su u početku samo za svoje potrebe uzgajali i konje. Vremenom oni će se sasvim pribli?iti onima koji su ?iveli u podno?ju planina, odnosno u gradovima. Noseći svoje proizvode na pijace vrlo brzo će shvatiti da je transport robe vrlo unosan posao i Cincari postaju kirad?ije na dobrom glasu. O transportnim cincarskim karavanima najraniji zapis srećemo kod vizantijskog hroničara Skilice. Opisujući ustanak makedonskih Slovena 967. godine, Skilica na jednom mestu pi?e:

"Odmah na početku ustanka Samuilovog brata Davida su na putu iz Kostura za Prespu ubili neki Vlasi, putnici".

Imajući u vidu da su putovali Vlasi kirad?ije, mo?e se zaključiti da su ga ubili upravo oni.

Rumunski etnolog i putopisac dr K. I. Istarti je 1911. godine u Makedoniji zabele?io priču o izvesnom Janku Dominiju iz Ohrida koji je početkom pro?log veka bio najpoznatiji kirad?ija osmanske imperije. Janko je na svojih 150 konja triput godi?nje iz ovih krajeva Balkana prenosio harač turskim sultanima.
Isti putopisac je zabele?io da je Janku, najslavniji kirad?ija imperije, nesrećno skončao svoj ?ivot. Nezgoda se, pi?e Istarti, dogodila pred zimu 1821. godine. Njegov karavan su presreli drumski razbojnici (ostaci razbojničke dru?ine Ali-pa?e Tapelana) i oteli najvredniji deo tovara. Kad je gazda Janku, ne?to kasnije, stigao u Stambol, Veliki vezir nije poverovao u njegovu priču. Naredio je, "za nauk" potonjim sultanovim kirad?ijama, da se Janku javno spali, na trgu, naspram glavne palate.

Na osnovu analogije lako je zaključiti da su velika naselja i cincarski gradovi nicali u podno?ju planina na kojima su ?ivela najpoznatija njihova stočarska plemena. Na tlu dana?nje Albanije formirali su svoju najpoznatiju prestonicu, na daleko čuveno i poznato Moskopolje. Ovde valja pomenuti Kru?evo u Makedoniji, koje je, bez ikakvog sporenja, najkompaktnija naseobina Cincara koja se odr?ala do danas.

Upućenost Vlaha i Slovena jednih na druge zabele?ena je u već spominjanom ruskom letopisu iz 12. veka. Međutim, ta "saradnja" je najuočljivija za vreme petovekovne vladavine Turaka na balkanskom prostoru. Do?av?i na Balkan, Turci su bez ostatka zaveli svoje pravo u svim sferama ?ivljenja. Prve probleme počeli su da im prave nepopustljivi Cincari. Sa?ivev?i se sa svojim poznatim "Pravom Vlaha", oni su odbili da se povinuju zakonodavstvu novih gospodara. U bezuspe?nom natezanju sa nezavisnim gor?tacima Turci su izgubili bitku, ali su se poslu?ili lukavstvom.

Savetnici Velikog vezira potanko su na terenu proučili to "Pravo Vlaha" i otkrili da njegove odredbe neće osujetiti "propise" Porte. Ponudili su Cincarima njihovo "pravo", a da zauzvrat oni daju ono ?to sleduje ćesaru. Dogovor je brzo postignut, pa su Cincari počeli da plaćaju obavezni godi?nji danak.
Za razliku od Cincara, koji su u?ivali kakvu-takvu autonomiju, raja iz ravničarskih predela trpela je neviđene zulume. Nemoćni da se osvajaču oru?ano suprotstave, zemljoradnici su masovno napu?tali rodna ognji?ta i be?ali u planine. Razume se, gore su, često i nerado bili prihvatani, pa su pri tom morali iz osnova da menjaju način pre?ivljavanja i stečene navike. Zabele?iv?i ovu pojavu, koja se vidljivo odrazila na njihov lagodan ?ivot, Turci su podvalu brzo otkrili i odmah se dali u ?estoku poteru za rajom "preobraćenika".
(Nastaviće se)
Image

User avatar
SpongeBob schwammkopf
piće
Posts: 2004
Joined: Fri Sep 02, 2005 3:00 pm

Post by SpongeBob schwammkopf »

Osvajanje gradova
Kad smo kod kirad?ija, valja pomenuti one najslavnije među njima. Prvi na toj rang-listi - po broju konja, mazgi i magaraca, te po realizaciji transportne putanje - jeste Goga Dika.

Imao je oko 300 tovarnih grla, a raznovrsnu robu je transportovao između: Skadra, Drača, Tirane, Janine, Larise, Bitolja, Soluna, Sera, Drame, Kavale, Samokova, Sofije i Beograda. Steriju Guta i Hristu Kirca "dr?ali su" relaciju između Sofije, Bukure?ta i Konstance na Crnom moru. Toda Beni je bio karavand?ija na relaciji Solun - Carigrad. Nikolaki Bala je kontrolisao transport između Soluna i Male Azije, dok je čuveni ?kodreanu radio na "domaćem" terenu, na relaciji Skadar - Skoplje i obratno.
Image

User avatar
SpongeBob schwammkopf
piće
Posts: 2004
Joined: Fri Sep 02, 2005 3:00 pm

Post by SpongeBob schwammkopf »

Gramos, prestonica mleka
Sredinom 18. veka Cincari su podigli grad koji je imao 40.000 stanovnika, dve crkve, ?kole, banku, trgovačke i zanatlijske radnje


U planinama Grčke i Albanije, autonomija Cincara bila je gotovo apsolutna. Nasleđeno pravo no?enja oru?ja bilo im je dobrodo?lo u odbrani vekovne nezavisnosti, kada su gospodari ovih prostora postali Turci. Kako nisu mogli da se suprotstave tom "detalju" iz vla?kog prava, Turci su pribegli lukavstvu: dru?ine oru?anih Cincara, poznate klefte, pridobijali su ovlastiv?i ih da za račun carevine čuvaju trgovačke puteve.

Čuvari drumova, takozvani armatoli, odmah su prozreli osmanlijsko lukavstvo i umesto vernog slu?bovanja, začas su postajali ono ?to su i bili - oru?ane i dobro organizovane bande odmetnika. U narodnim predanjima i narodnim pesmama kod svih balkanskih naroda Cincari se pominju kao hrabri junaci, hajduci koji su se posle autonomnih bitki uvek pridru?ivali organizatorima većih buna protiv Turaka. Srpska istorija puna je primera junačkih podviga Cincara, naročito za vreme slavnih srpskih ustanaka početkom osamnaestog veka. Naravno, tom delu cincarskog ?ivotopisa vratićemo se ne?to kasnije i podrobnije.

Iskusiv?i velegradsko ?ivljenje i ne mogav?i do kraja da se prilagode zahtevima urbane "galopirajuće" civilizacije, tako mnogo različite od njihovog spokojnog planinskog zavičaja, mnogi viđeniji Cincari su mu se brzo vraćali. Upravo jedna grupa takvih "pokajnika", na obroncima, kasnije čuvenog planinskog masiva Gramos u Grčkoj, udariće temelje prvom cincarskom gradu.

U podno?ju uga?enog vulkana Funiko, na zaravni okru?enoj vrhovima 18 planina, na nadmorskoj visini od 1600 metara, "povratnici" su udarili temelje budućem legendarnom Gramosu. Postupno i planski svoj najpoznatiji katun na Gramosu pretvarali su u naselje dostojno graditelja evropskih carskih prestonica.
Sačuvani zapisi, zapravo zabele?ena kazivanja "poslednjih Gramoćana", govore da je Gramos sredinom 18 veka imao preko 40 hiljada stanovnika, dve katedralne crkve, posvećene Sv. Đorđu i Svetoj Bogorodici, ?kole, banku, trgovinske i zanatlijske radnje i radionice, dakle sve ?to su imala velika i moderna evropska naselja.

Gradom su, bez ikakve zavisti i rivalstva, upravljale glave?ine tri najpoznatija roda - Pačura, Pi?ota i Hadzisteriju. U tome su im svojski pomagali predvodnici manjih poznatih rodova: Statulalj, Lape, Koku i Gala. Zanimljivo je da je svaki od njih imao stado od po desetak i vi?e hiljada ovaca, vi?e stotina koza i konja.
Gramos je istovremeno bio i stalno stani?te i katun.

Oslobođeni stalnog seljakanja, Gramo?ani su prvi put dobili priliku da modernizuju svoju osnovnu delatnost. Vrhovni čelnik Pečura je, na primer, ba? u Gramosu izgradio prvi mlekovod u istoriji bavljenja stočarstvom, odnosno preradom mleka. Mlekovod (laktadukt) bio je izgrađen od finih porcelanskih cevi i protezao se od katuna Veliki kamen do mesta?ca Kiufa i bio je dugačak nekoliko kilometara. Mu?arima i prerađivačima mleka posao je bio olak?an i doveden do savr?enstva. Prvi su pomuzeno mleko sipali u početni bazen, a drugi ga dočekivali na drugom kraju mlekovoda i odmah raspoređivali i prerađivali.
U to vreme Gramos je bio najpoznatija fabrika mlečnih prerađevina na Balkanu, a istovremeno i veliki izvoznik rasnih konja za jahanje, poznatih bineka. U gradu sme?tenom podno snegovitog Gramosa radila je velika vunovlačara, koja je finim vunenim predivom snabdevala mesnu tkaonicu vunenih ćilima i narodne no?nje po kojoj su se Cincari oba pola i svih uzrasta razlikovali gde god bi se pojavili. Iz gramoske fabrike sira, i tkanina, put evropskih dvorova krenuli su prvi koturovi gramoskog "bivenog" sira i prvi vuneni ćilimi i "četvorne čerge".
I kad su se Gramo?ani sasvim prepu?tali blagodetima modernizovanog ovčarskog ?ivota, u grad počinju da pristi?u odmetnuti turski i albanski feudalci. Dobro naoru?ani i nezaja?ljivi u zahtevima, oni su ubrzo miroljubivim Cincarima sasvim zagorčali ?ivot.

Najpre su zaveli dodatni porez po glavi stanovnika, a zatim i neke druge, za Cincare neprihvatljive da?bine. S pojavom tada mladog i obesnog Ali-pa?e Tepelena, koji se ?estoko ustremio na mirno stani?te Cincara, i njima i njihovom slavnom Gramosu je bilo odzvonilo.
Image

User avatar
SpongeBob schwammkopf
piće
Posts: 2004
Joined: Fri Sep 02, 2005 3:00 pm

Post by SpongeBob schwammkopf »

Moskopolje grad mermera
Ekonomski i kulturni centar Cincara, sme?ten u istočnoj Albaniji, sredinom osamnaestog veka, imao je 80.000 stanovnika i 72 crkve


Pod pritiskom svakodnevnog i nepodno?ljivog terora obesnog Ali pa?e Tepelena i njegovih hordi, cincarske porodice, jedna za drugom, počele su da napu?taju svoja mirna porodična ognji?ta u Gramosu.

Put srednjeg Balkana krenulo je desetine, a mo?da i stotine hiljada Cincara sa gramo?kih obronaka i pa?njaka. Mnogi od njih nikada se vi?e nisu vratili svom istinskom zavičaju. Večna nostalgija za zavičajem, tuga i bol za tim neponovljivim "cincarskim carstvom", ostali su u predanjima, u zapisima i knjigama, kao podsećanje na ne?to sveto i nepovratno.

Obaviv?i prljavi posao, progon Cincara, Ali pa?a Tepelen je za izvesno vreme, zabatalio Gramos. Upravo tada, oko 1868. godine u Gramos se vratilo podosta prognanika, uglavnom onih koji nisu mogli da se naviknu na nove zavičaje. Prema verodostojnim podacima u Gramosu je pomenute godine ?ivelo vi?e od 15 hiljada stanovnika, sasvim dovoljno za postepenu obnovu ?ivota te čuvene cincarske prestonice. Vredni kakvi mogu da budu samo Cincari, za kratko su obnovili poru?eno i opusto?eno, gotovo povrativ?i sjaj svom Gramosu.
No, njihova zla kob, Ali pa?a Tepelen se iznova vratio, ovoga puta re?en da do kraja razori Gramos. Ubeđen da će kao i prvi put, Gramos lako pokoriti, zločinac je u pohod krenuo sa manjom grupom drumskih razbojnika.

Poučeni prethodnim iskustvom, Cincari su se potajno spremali za odbranu od eventualnog novog zuluma poznatog osmanlijskog vazala. Suočiv?i se sa neočekivanim, oru?anim otporom Grama?ana, Ali pa?a Tepelen se zakleo da će im kada se ponovo vrati, satreti svaki trag na zemlji. Obećanje je uskoro ispunio, i vratio se sa do zuba naoru?anim plaćenicima.

U neravnopravnoj borbi, počiniv?i neviđena zverstva, Tepelen i njegovi zlikovci poubijali su sve ?ivo i Gramos sravnili sa zemljom.

Ova dupla, velika tragedija Cincara inspirisala je vek i po kasnije cincarskog pesnika Nikolaea Velua koji je spevao potresnu pesmu "?ana i spaljivanje Gramosa". No, da nesreća po Cincare bude veća, Pa?a razbojnik se nije zaustavio samo na uni?tenju balkanske prestonice mleka.
Po istom principu i iz istih razloga kao i Gramos, samo ne?to severnije u Albaniji, niknuće sredinom sedamnaestog veka jo? jedna prava cincarska prestonica: nadaleko čuveno, slavno i sjajno Moskopolje. Ako je verovati rumunskom putopiscu Meničeskuu, to je bio grad dostojan za prestonicu svakog onda?njeg evropskog vladara. Upravo je on zapisao da je Moskopolje bilo istinska cincarska Meka, grad bez uzora, ali, po mnogo čemu neponovljiva pojava u istoriji Balkana.
Moskopolje je izgrađeno na padinama planine Opari, u podno?ju planinskog masiva Tomor, na nadmorskoj visini od 1150 metara. Njegovi nepoznati osnivači su te nebeske visine izabrali, zbog prirode ?ivljenja, blizine prostranih pa?njaka za ovce - ali i zbog udaljenosti od razbojničkih dru?ina. Grad se prostirao na pet ?ivopisnih bre?uljaka. Zeginom rekom bio je podeljen na dva gotovo jednaka dela.

U vreme najvećeg procvata, Moskopolje je brojalo 80 hiljada stanovnika. Dakle, imalo je mnogo vi?e ?itelja od bilo kog poznatijeg balkanskog grada. O veličini i opravdanom nazivu "cincarske Meke" govori podatak da je u Moskopolju bogoslu?enje obavljano u 72 crkve.

Pomenuti putopisac Meničesku je zapisao da se u grad stizalo preko prostranih livada i ba?ti, koje su bile opasane niskim kamenim zidovima.
Sam grad je bio zapravo muzej rasko?nih mermernih građevina, čija su dvori?ta ukra?avali cvetni vrtovi i ma?toviti ?edrvani. Unutar tih cincarskih palata, koje su bile me?avina svih balkanskih graditeljskih stilova, ?ivelo se po strogo patrijarhalnim pravilima. Razume se to nije smetalo kinđurenju cincarskih ?ena i devojaka, koje su u prazničnim uličnim promenadama znati?eljnicima pokazivale svu rasko? haljina iz domaće radinosti, ali i onih modernih, dono?enih iz tada?njih evropskih prestonica mode, Venecije i Beča.

Kad je u Moskopolju boravio putopisac Meničesku, grad je u?ivao punu administrativnu autonomiju, čak je imao i sopstvenu policiju. Gradom je upravljao odbor sastavljen od predstavnika pedesetak najmoćnijih zanatsko-trgovačkih esnafa. Podela vlasti je bila takva da u tako mnogoljudnom gradu, u njegovoj kratkoj ali sjajnoj istoriji, nije zabele?en nijedan ozbiljniji eksces među onima koji su njime upravljali.
Image

User avatar
SpongeBob schwammkopf
piće
Posts: 2004
Joined: Fri Sep 02, 2005 3:00 pm

Post by SpongeBob schwammkopf »

Borci za slobodu Balkana
Buđenje nacionalizma u zemljama u kojima su se Cincari zatekli, silom prilika, sasvim je potisnulo njihov nacionalni identitet


Be?eći pred sabljom krvoločnog Ali-pa?e, oko dvesta hiljada Cincara iz tomorskog gorja pribe?i?te je potra?ilo ?irom onda jo? porobljenog Balkana. Neki Cincari su, be?eći pred zlom koje ih je u dva navrata katastrofalno pogodilo, stigli čak do Poljske.

Noseći sa sobom sve uspomene, pa i onu o tragičnoj propasti gradova u starom zavičaju, Cincari su - svuda gde su se nastanili - bili u prvim borbenim redovima, pri svakom otporu krvoločnim Osmanlijama. Moskopoljski Cincari su se naročito isticali organizatorskim sposobnostima i vanrednim juna?tvom na bojnom polju.
Zanimljivo je da danas gotovo i nema Cincarina koji vam neće tvrditi da je poreklom iz Moskopolja. Ipak, gubljenjem Moskopolja, Cincari su, čini se, zanavek izgubili postojbinu i sigurno upori?te za slobodno izra?avanje nacionalnog identiteta.

Sad već daleke 1905. godine, u Solunu je Cincarin Branislav Nu?ić (Alkibijad Nu?a) intervjuisao Cincarina Janeta Sandanskog. I ni?ta ne bi bilo čudno da u to vreme prvi nije bio Srbin a drugi "čist" Bugarin. Ova, istinita anegdota je kao poručena za uvod u priču o pogubnom raslojavanju Cincara, krajem 18. i početkom 19. veka.

I kako to biva kroz istoriju i drugih naroda stradalnika, i moskopoljski Cincari su tragični kraj svoje prestonice pre?iveli shodno svojoj stale?koj poziciji, odnosno materijalnim mogućnostima. Oni najbogatiji sa "prestonicom" su se oprostili jo? za vreme prvog napada horde janjinskog pa?e. U zavičaju su ostavili stada i pastire, a oni su sami ili sa članovima u?e porodice pribe?i?te potra?ili u nekoj od balkanskih pa i evropskih prestonica.

Odlazili su mahom tamo gde su već započeli unosne trgovačko- bankarske poslove ili nameravali da započnu kakav biznis. U tom periodu, između 1723. i 1867. godine udarani su temelji velikih balkanskih gradova. Igrom slučaja, upravo će gramoski i moskopoljski Cincari biti ključni nosioci razvoja tih gradova.
Već bogati i vični gradskom ?ivotu i takvom ophođenju sa starosedeocima, Cincari su za kratko vreme postajali perjanice ukupnog ?ivljenja u dotada?njim turskim kasabama. Letopisci potenciraju njihove "gospodske manire" koji su polako "jurodive Balkance" pretapali u "manje sirove" građane potonjih prestonica.

Suočeni sa istinom da im vi?e nema povratka u postojbinu albanskih i grčkih planina, Cincari su sve svoje umeće, znanje i bogatstvo koncentrisali u poslovima u novoj otad?bini. U tome su toliko bili istrajni da su na primer srpske palanke Beograd, Zemun, Novi Sad, Pančevo... "pogrčili". "Hodati grčki", biti "ljubazan i tih kao Grk" bilo je po?eljno i prihvatljivo. Viđeniji, učeniji i bogatiji Srbi se nisu libili da se "u svemu pona?aju po grčki". Moda je oti?la toliko daleko, kako pi?e Popović, da je i unuka Karađorđeva dobila ime Kleopatra.

Zajedno sa uljudnim pona?anjem, Cincari su u srpskim gradovima organizovali velelepne balove i proslave, zidali letnjikovce i rasko?ne kuće i dvorove. Doneli su oni i deo svoje naravi, trudoljubivost, lukavost i gramzivost i sve ono ?to će ih potom, s vremenom, gurati ka periferiji sopstvenog postojanja.

Buđenje nacionalizma u narodima među kojima su se Cincari zatekli, silom prilika, sasvim je potisnulo njihov nacionalni identitet. Logikom ?ivljenja, među najvećim propagandistima pomenutih dr?ava pojaviće se i sami Cincari.
Oni su se, ne praveći razliku među Balkancima, javljali kao vatreni grčki, srpski, bugarskim, rumunski i albanski nacionalisti. Tako su, bez posebne svesti o nacionalnoj pripadnosti, počeli da dele sudbinu nacionalista domicilne dr?ave. Istovremeno njihov je bio i neprijatelj njihovih novih domovina, a ista vera je bila presudna pri svrstavanju na ovoj ili onoj strani. Ustanci protiv Turaka bili su zajednički cilj Srba, Bugara i Grka, a kako su Cincari delili isti prostor i iste okolnosti, postajali su ovima partneri.

U istorijama balkanskih zemalja i naroda zabele?eni su primeri zajedničke borbe protiv zajedničkog neprijatelja. Grčka porodica Ispisilanti bila je na čelu narodnog pokreta u otad?bini iako je ?ivela u Rumuniji. U Grčkom ustanku 1821. godine zabele?eni su podvizi Crnogoraca, a u vojsci Hajduk-Veljka pogibije mnogih viđenih Cincara. Ipak, Cincari su svoje slobodarske i revolucionarne porive ispoljavali trostruko. Grcima su priticali u pomoć zbog pro?losti i porekla, Arbanasima i Rumunima vodio ih je isti jezik, a prema Slovenima ih je vuklo osećanje da će oni uspeti da stvore moćne i perspektivne dr?ave.
Image

User avatar
SpongeBob schwammkopf
piće
Posts: 2004
Joined: Fri Sep 02, 2005 3:00 pm

Post by SpongeBob schwammkopf »

Glasnik slobode
Veliki srpski dr?avnik Nikola Pa?ić bio je poreklom iz poznate cincarske familije Pasku. Cincarin po rodu bio je i ministar Lazar Paču


Slavni Konstantin Riga iz Velestina, mnogo poznatiji kao Riga od Fere, zapamćen je kao najveći grčki junak, a u stvari je "čistokrvni" Cincar i jedna je od najslavnijih ličnosti u celokupnoj cincarskoj istoriji. Za razliku od svojih ne manje poznatih i slavnih sunarodnika on je delovao na svim prostorima rasprostiranja svojih zemljaka, s namerom da ih ujedini u borbi za oslobođenje od osmanlijskih tlačitelja.

Tačan datum i mesto rođenja ovog cincarskog tribuna i mučenika nisu utvrđeni, ?to je njegovim sunarodnicima dalo mogućnosti da tvrde kako je rođen ba? u njihovom kraju. U tome su do kraja ostali dosledni Velestini i Samarinjani, pa se i danas oba ova mesta uzimaju kao njegov zavičaj. Izvesno je da je Riga najmanje boravio u rodnom kraju, odnosno da je deo ?ivota proveo na relaciji Trst - Beč - Budimpe?ta - Bukure?t - Beograd, u napornoj i blagorodnoj misiji, duhovnog zbli?avanja svih Cincara.

Ovaj profesor grčkog jezika se smatra idejnim vođom i inspiratorom grčke revolucije 1821. godine. Počev od 1788. godine on je uspeo da za svoj naum zainteresuje sve tada?nje poznate i napredne ljude, privolev?i ih da se aktivno uključe u pomenutu revoluciju. U skoro svim većim gradovima balkanskih zemalja organizovao je literaturne kru?oke preko kojih je revolucionarno inspirisao njihove članove, uglavnom Cincare, odnosno Vlahe.

U predahu između dva putovanja Riga od Fere je profesorovao u Bukure?tu, a 1786. godine postavljen je za sekretara rumunskog boljara Brankovina. Da je reč o zaista sposobnom čoveku pokazuje podatak da ga je 1788. godine rumunski vlastodr?ac Mavrogen imenovao za komandanta Krajove.

Ne mireći se sa blagodetima takvog ?ivota Riga se vraća revolucionarnom radu, zbog čega najpre biva proganjan, a zatim, zaslugom austrougarskih vlasti biva uhap?en i zatvoren najpre u Trstu, a potom i u Beču. Na izričit zahtev turskih vlasti Riga je predat turskom pa?i u Beogradu, gde je sa osmoricom svojih istomi?ljenika, uglavnom Vlaha, 24. aprila 1793. godine bio obe?en.
Tek nakon tog sramnog čina - kojim su Turci smatrali da zauvek gu?e revolucionarne ideje Vlaha i ne samo njih - Riga od Fere je postao slavan. Njegovi istomi?ljenici Vlaot Sterju Gvu, Geordjaki Olimp, poznatiji kao Vlaho-Geordjaki, Jani Farmak, Hristu Bukvala i drugi, nisu ga izneverili. Svi do jednog organizovali su i učestvovali u grčkoj revoluciji 1821. godine.
Jedan od najpoznatijih spomenika slavnom Rigi od Fere nalazi se u Beogradu, a njemu je posvećena i čuvena pesma "Glasnik slobode" poznatog srpskog pesnika Vojislava Ilića. Zanimljivo je da je glas o revolucionarnim idejama Rige od Fere stigao i do čuvenog engleskog romantičara, D?ord?a Gordona Bajrona, koji je zadojen poezijom i slobodarskim stremljenjima, učestvovao i poginuo u grčkoj revoluciji.

Nikola Jorgać, zvani Olimpios, sin slavnog cincarskog kapetana iz Vlaholivade, ratni drug Hajduk Veljka i drugi mu? njegove Čučuk Stane, takođe je bio Cincar.
Taj isti Olimpios je bio član tajne revolucionarne organizacije "Filiki heterija" i na njegovo insistiranje ona je za vođu op?tebalkanskog ustanka izabrala Karađorđa Petrovića. Jorgać je balkanska boji?ta pohodio sa sedam svojih hrabrih drugova, sa kojima je slavno poginuo u Veljkovoj Krajini. U svojoj Istoriji srpskog ustanka, Batalaka potanko opisuje mnoge junake pa i Čardaklije, Petra i Jovana. Jovan je srpski rod zadu?io time ?to je uspeo da od austrijskog ključara pribavi otiske ključeva beogradske kapije.

Braća ?ikići, Valčo i Kuzman iz Mavrova i Đorđe Čiplak, Vlajko Stojković, Lazar Anđelković, Timčo Tvrtković, Milo? Brka, Despot Čukula i drugi junaci srpskih buna i ustanaka do?li su iz Makedonije, i bili su svi redom - Cincari.
Najpouzdaniji ljudi dvojice znamenitih srpskih tribuna Karađorđa Petrovića i Nikole Pa?ića bili su opet Cincari. Cincarin Marko i Cincarin Janko, vojvode iz Makedonije su sa Karađorđem ratovali i poginuli u borbi sa Turcima.
Naum Krnaru iz čuvenog Moskopolja bio je lični Karađorđev sekretar i jedan od njegovih najodanijih ljudi i on je 1809. godine, zajedno sa Karađorđem mučki ubijen. Kao srpske junake i uop?te znamenite ljude treba spomenuti i Cincare Petra Ička, braću, Kursule, Konde.

Uostalom, i veliki srpski dr?avnik Nikola Pa?ić je poreklom iz poznate cincarske moskopoljske familije Pasku, zatim i međuratni ministar Cincar Marković je takođe Cincarin, poreklom iz Albanije. Cincarin po rodu je bio i veliki bankar i ministar finansija Lazar Paču, onaj koji se proslavio odbiv?i i samoga kralja kad je ovaj zatra?io zajam.

Vojskovođa i dr?avnik Koča Popović je verovatno jedan od najznačajnijih ljudi istorije danas razjedinjenih jugoslovenskih naroda. Znameniti naučnik Pavle Savić, dugogodi?nji predsednik Srpske akademije nauka, poreklom je isto Cincarin.

Korifej srpskog pozori?nog ?ivota i stvarala?tva, Jovan Sterija Popović je Cincar po rođenju. Njegov otac je bio cincarski trgovac, koji se poslom zatekao u Vr?cu i tamo je zasnovao porodično gnezdo. Imućan, kakav je bio, Pop Steiju je rano odlučio da deo imetka ulo?i u obrazovanje svog najstarijeg sina. Da mu se takva namera "barem duhovno isplatila" pokazalo je vreme. Slabunjavi Jovan je vrlo rano zaplovio u naučničke vode i posle uspe?nog pute?estvija po onda?njim evropskim univerzitetima postaje filozof i doktor pravnih nauka.

Kao najučeniji čovek tog vremena Sterija je rano zapao za oko upraviteljima srpske dr?ave pa je 1840. godine naimenovan za profesora kragujevačkog liceja, a kasnije i za profesora Velike ?kole u Beogradu, najvi?e ?kolske ustanove u Srbiji. Profesurom se Sterija bavio do 1848. godine, a od tada se posvećuje isključivo knji?evnom radu. Sterija je trajno zadu?io na?u pozori?nu kulturu i literaturu, ali je kao i većina Cincara, koji su se odali umetničkom radu, i tvorac "Kir Janje", "Rodoljubaca", "Pokondirene tikve"... umro usamljen i u siroma?tvu.
Image

User avatar
SpongeBob schwammkopf
piće
Posts: 2004
Joined: Fri Sep 02, 2005 3:00 pm

Post by SpongeBob schwammkopf »

Rumuni prodiru na jug
Rumunske vlasti su u 19. veku samo u Bitoljskom vilaetu otvorile 50 ?kola


U Albaniji, vođe nacionalnog preporoda bili su: Jan Vreto, Timi Mitko, Pa?ko Vasa, sve sami Cincari. Potomci biv?ih pastira sa Gramosa bili su ravnopravno zastupljeni u Ilindenskom ustanku podignutom u Kru?evu u Makedoniji 1903. godine. Jedan od vođa i najvećih junaka toga ustanka, kad je na Balkanu stvorena prva Republika, bio je Cincarin, Pitu Guli.

Razume se, imali su Cincari i sopstveni nacionalni pokret, ali se sve zavr?avalo na poku?ajima. Svest o njihovoj etničkoj posebnosti javila se veoma rano, ali je uvek vezivana sa Vlasima iz Vla?ke i Moldavije. Takvo shvatanje će im veoma ?tetiti pre svega jer su se skoro uvek, po inerciji, vezivali za Rumuniju, koja im je na svoj način, kao i Grčka, uskraćivala mnogo toga u etničkom i etičkom pogledu.

Poznato je, na primer, da su rumunske vlasti odvajale dosta novca, ne bi li privoleli Cincare za svoje interese. U nastojanjima da ostanu dominanti u "očuvanju" cincarske svesti, Rumuni su polovinom pro?log veka na teritoriji dana?nje Makedonije, pa i u Solunu i njegovoj okolini, formirali, finansirali i kadrovima obezbeđivali stotinu osnovnih i srednjih ?kola, u kojima je nastava izvođena na rumunskom jeziku. Dvanaest sačuvanih dokumenata govore, da je u tom periodu, samo u Bitoljskom vilaetu postojalo 50 rumunskih ?kola. Ostajući dosledni praksi da svojim uticajem ne uznemire Cincare i druge, za njih zainteresovane Balkance, rumunske vlasti su u tim obrazovnim ustanovama dozvoljavale i nastavu na cincarskom jeziku.

Rezultati takve politike, razume se u korist rumunskih interesa, a na ?tetu samih Cincara, vi?e su nego vidljivi. Stalno forsirajući priču da su Cincari sa juga "braća" onima iz Rumunije, rumunske vlasti su mladim cincarskim nara?tajima impregnirale podsvest do te mere da su tako vaspitani Cincari vremenom postajali prvaci rumunske kulture. Uostalom dovoljno je da samo nabrojimo imena i dela "rumunskih" Cincara pa vidimo kakav je i koliki bio taj uticaj na odrođenju pripadnika ovog naroda.

Konstantin Belimače, "vla?ki trubadur", autor vla?ke himne "Roditeljska poruka", tipičan je rumunski đak. Rođen je u bitoljskom, velikom vla?kom selu Molovi?tu, ali je ?kolovanje nastavio u Bukure?tu i tamo "kradom" napisao vi?e poetskih dela na maternjem jeziku. Joan i Georgi Murnu su imali isti razvojni put. Rođeni su u "cincarskoj postojbini" a studirali, stvarali i umrli u Bukure?tu. Prvi je tvorac "Vla?kog rečnika", a drugi je ostao upamćen kao veliki profesor i knji?evnik.
Profesor Georgi Murnu je bio predstavnik Cincara na kongresima i konferencijama u Londonu i Parizu, 1912. i 1919. godine.

Nikolae Bacarija (Mo? Nae), priča je za sebe. Rođen je u Kru?evu (Makedonija), ali je sav svoj ?ivotni i radni vek proveo, mahom u Rumuniji ili u njenim diplomatsko-asimilatorskim slu?bama i misijama. Podatak da je dugo godina bio inspektor svih rumunskih ?kola i crkva u Makedoniji, Grčkoj i Albaniji to najbolje pokazuje.

I podatak da je četiri ratne godine proveo izvan Balkana, u Lozani u neutralnoj ?vajcarskoj, dosta govori o Nikolaeu Bacariju. Cincari u Makedoniji, u prvi plan, isturaju druge, ne manje poznate detalje iz ?ivota ovog velikog i po rođenju njihovog sabrata. Pominju da je u Solunu osnovao prvi cincarski list na Balkanu, da je na cincarskom jeziku napisao "biblioteku" dečijih pesmica i poučnih priča, zasnovanih na legendama iz sopstvenog naroda, koje je slu?ao u detinjstvu, u rodnom Kru?evu. Među ljubiteljima cincarske knji?evnosti poznat je pod pseudonimom Mo? Nas (Deda Kole).

I svi ostali, učeni potomci "ju?nih" Cincara: Tulju Nu?i, Georgi Čeara, Nikolae Velo, Marku Beza, Joan Foti, Leonida Boga, Taki Kačona, Taki Papahad?i... i drugi nisu mogli da se odupru balkanskim asimilatorima. Svi do jednog, poreklom su bili Cincari iz "ju?nih krajeva" i svi su danas ukras rumunskih enciklopedija.
________________________________________
Nije mario za poreklo
Alkibijad Nu?a ili Branislav Nu?ić je bio Cincarin, ali mu to nije smetalo da postane perjanica sveukupne jugoslovenske, odnosno srpske komediografije. Za razliku od Sterije, Nu?ić je jo? za ?ivota postao slavan i ?to je va?nije jedan od prvih diplomata onda?nje Srbije. Zanimljivo je da je ovaj tvrdoglavi Cincarin zbog svoje slobodoumnosti u kritici dru?tva bio na robiji, ali to kao da mu je bio podstrek da se komediografom bavi bolje i vi?e nego iko pre i posle njega u srpskoj literaturi.

Kao i Sterija i Nu?ić nije mario za svoje, poreklo, osim ?to se često potpisivao svojim izvornim imenom.
Image

User avatar
SpongeBob schwammkopf
piće
Posts: 2004
Joined: Fri Sep 02, 2005 3:00 pm

Post by SpongeBob schwammkopf »

Repovi propagande iz pro?lih vekova
Srbi su verovatno jedini među balkanskim narodima koji su sistematski proučavali doprinos Cincara u sopstvenom sveukupnom prosperitetu


Repovi rumunske propagande iz pro?la dva veka jo? se provlače po balkanskoj periodici i dnevnoj ?tampi ali sa svim jednostranostima i manjkavostima prauzora. Bacarijini sledbenici, mo?da ne organizovano kao u pro?losti, proturaju priče o svojim precima i pri tom nimalo ne vode računa o komparativnom nasleđu koje se bavi istom problematikom. Zanimljivo je da se zastupnici svake od tri ?kole (rumunska, srpska, grčka) oglase najče?će da bi porekli svoje neistomi?ljenike. Samo tokom minule godine na stranicama Kulturnog dodatka "Politike" i u makedonskom "Dnevniku", u vi?e navrata ogla?avali su se pobornici rumunske "istine" o Cincarima (Vlasima) da bi negirali mi?ljenja predstavnika druge dve "?kole".Otpisujući gospodinu Iliji Teleskoviću u "Politici", gospodin Ratomir Marković zaključuje da su Vlasi Rumuni. On zapravo u negiranju Teleskovićeve tvrdnje da se "vla?ki jezik razlikuje od rumunskog", reafirmi?e tezu Jona Arginteanua o rumunskom karakteru svih Cincara (Vlaha) na Balkanu. Posle uvodnih napomena o "povr?noj obave?tenosti na?e ?ire javnosti o problemima Rumuna u istočnoj Srbiji", g. Marković prelazi na stvar pa pi?e: "U istočnoj Srbiji, sem Srba ?ivi i vi?e od sto hiljada Rumuna, potomaka romanskog stanovni?tva iz vremena Rimskog carstva".

Posle pada Istočnog rimskog carstva, pi?e Marković dalje, "od tog romanskog stanovni?tva formirao se rumunski narod, kao i preko Dunava u Rumuniji. Kontinuitet Rumuna u istočnoj Srbiji postoji, dakle, 1500 godina". U nastavku, pomenuti autor zamera Srbima ?to to stanovni?tvo nazivaju Vlasima, a zatim, "kloneći" se politike i politikanstva, koje pripisuje g. Teleskoviću, na?iroko raspreda o "istovetnosti" rumunskog i jezika kojim govore Vlasi u jugoistočnoj Srbiji.
Njegov "istomi?ljenik" u Makedoniji Dimo N. Dimčev, predsednik Kulturne unije Vlaha u Makedoniji, koristi kao povod izve?taj sa konferencije za ?tampu jednog drugog Vlaha (Mite Kostova, predsednika Demokratske lige Vlaha , prim.M. R.), da u skopskom "Dnevniku" potencira kako je "neko ne?to u Rumuniji i napisao i izdao o Vlasima". Uz niz zamerki svom sunarodniku Kostovu, na sadr?inu iznesenog na konferenciji za novinare, Dimčev ve?to koristi priliku da "makedonsku javnost obavesti" i o mnogo značajnijim stvarima od toga da li je on sam "proromanski orijentiran".

- Evo, veli Dimčev, mi ga podsećamo (Miteva) i makedonskoj javnosti saop?tavamo da je autor "Abecedara" gospodin profesor dr Nikolae Saramandu iz Bukure?ta. Podsećamo ga takođe i radi istine dodajemo da je prof. dr Nikolae Saramandu direktor Instituta za fonetiku, morfologiju i dijalektologiju pri rumunskoj Akademiji, profesor rumunskog jezika na Fakultetu za romanski jezik i knji?evnost, koji radi i rukovodi institucijom koja nije priznala niti je spremna da prizna posebnost vla?kog jezika. Hajde, izaziva dalje Dimčev, neka on (Kostov) i Liga Vlaha donesu dokumenta za priznavanje vla?kog jezika...
Da bi do kraja definisao i svoju poziciju i svoju nameru, Dimčev pi?e: "Ako on ne zna, evo mi ćemo mu reći da je ?Abečedar? (a ne Abecedar pri. D.D.) napisan sa rumunskom konstrukcijom rečenice. ... Zatim, da je Unija gorda ?to ?tampa i ?to će knjige ?tampati u Bukure?tu i Konstanci gde se nalazi najveća vla?ka dijaspora, a jezik joj nije priznat".

Ovakva i slična prepucavanja između samih Cincara, pripadnika i pristalica odabrane nacije na Balkanu, prisutna su naročito u gradovima u jugoistočnoj Srbiji i gotovo svuda u Makedoniji. Neretko, istra?ivanjem na terenu (istina ne sistematsko), istra?ivači su nailazili na sagovornike koji su ih odvraćali od nekih sunarodnika, veleći da im to neće koristiti jer su oni "grkofili" ili "arnautosi". Njihovo međusobno obele?avanje i klevetanje je posledica rodbinskih veza koje imaju u balkanskim zemljama, prema kojima "o?tre" svoje simpatije ili antipatije.
Činjenica da u ovom momentu čak 180 (i slovima sto osamdeset) mladih ljudi, Cincari rodom iz Makedonije, studira na nekom od rumunskih univerziteta, da su većina stipendisti rumunske vlade, dovoljno govori o intenzitetu rumunske propagande među balkanskim Cincarima. I sve bi naravno bilo za pozdrav i pohvalu da nije po sredi doasimilacija pripadnika naroda koji je jezikom mo?da najbli?i Rumunima ali koji je po svemu ostalom autohton.

Srbi su verovatno jedini među balkanskim narodima koji su, pored ostalog, priznali posrbljavanje Cincara. Oni su, dakako, i jedini sistematski proučavali doprinos Cincara sopstvenom sveukupnom prosperitetu. Najmanje dvadesetak učenih Srba se jo? u pretpro?lom veku bavilo uzrocima nestajanja, odnosno asimilacijom Cincara u sopstvenoj sredini, u svojoj dr?avi. I bez obzira na pobude, o tome se među Srbima govorilo silom argumenata.

Nepravedno bi bilo ne spomenuti da su se i u Makedoniji, ali gotovo isključivo, uzrocima sopstvenog odrođavanja bavili sami Cincari.
Nezaobilazni Du?an Popović je jedno poglavlje svoje znamenite knjige (O Cincarima) posvetio problemu posrbljavanja Cincara, preciznije asimilaciji Grka, pogrčenih Cincara i čistih Cincara na tlu onda?nje Srbije. On je zabele?io da je sukob na temi?varskom saboru (1790. godine), oko jezika na kojem će se vr?iti bogoslu?ba u crkvama, bio početak nestajanja Cincara.
Image

User avatar
SpongeBob schwammkopf
piće
Posts: 2004
Joined: Fri Sep 02, 2005 3:00 pm

Post by SpongeBob schwammkopf »

Dr?ava - neostvaren san
Korene dobrovoljnog pretapanja Cincara treba tra?iti u događajima posle propasti Moskopolja u kojem je začet njihov evropski ?ivot


Tragičnu sudbinu do?ivljavali su Cincari u gotovo svim balkanskim dr?avama. Ra?trkani i podvojeni, nisu se mnogo osvrtali na posledice takovog polo?aja. Posle gramosko-moskopoljske tragedije njima je jedino bilo va?no da pre?ive. Pristajali su na uslove koje je nalagala sredina u kojoj su se silom prilika zatekli.
Verovatno da su ba? tada postali svesni da od su?tinskog povratka u zavičaj, na repu Balkana, nema ni govora, pa su shodno tome učinili genetski zaokret prema budućnosti. I ma koliko bilo čudno, logično je ?to su gotovo preko noći korigovali svoj odnos prema sredini u kojoj su se zakućili. Hroničari bele?e da su najednom postali izda?ni i dru?eljubivi, toliko da su svoje donatorske navike udvostručivali. Posebno su se u Srbiji isticali u novčanom i materijalnom pomaganju vojske, koja se početom 19. veka upu?tala u ozbiljne borbe sa Turcima.

Na početku dvadesetog stoleća većina Cincara, "severno od Kumanova a ju?no od Beča", zabataljuje tinjajući poriv za samodokazivanje etničke posebnosti. Istina, maternji, dakle cincarski jezik je i dalje ostajao deo porodične intime, ali je sve ostalo dobijalo boju i beleg "evropejskog sveta". Istinsku sagu o toj putanji pretapanja i asimilacije Cincara napisao je Borislav Pekić u svom "Zlatnom runu". Korene dobrovoljnog pretapanja Cincara treba tra?iti u događajima posle propasti Moskopolja u kojem je začet njihov evropski ?ivot.

Ako iz razumljivih razloga ovde izostavimo podrobniju priču o familiji Sina, koja se jo? pre gramoskog pokolja odselila iz Moskopolja (1750. godine), ne smemo smetnuti sa uma da su upravo njeni članovi, pre svih Simeon (Đorđa) Sina, u sr?i geneze nestajanja Cincara. Oni su, dakle, pokazali pravac kojim valja ići u stvaranju bogatstva i blagodeta i nesvesno se oslobađali tako karakteristične cincarske nostalgije za zavičajem. Istina, Sina je rodnom Moskopolju poklonio 2000 knjiga, ali se nikad nijedan član njegove mnogobrojne porodice nije vi?e osvrnuo na postojbinu svojih predaka.

Kad su uvideli da od su?tinske ravnopravnosti sa ljudima iz novog zavičaja nema ni?ta, Cincari su počeli da se osamuju i da se sele dalje, preko Dunava, gde su se najlak?e odvikavali od nomadsko-stočarske pro?losti. Ne vodeći računa o poreklu, oni su, lak?e i br?e no ?to se očekivalo, u novim sredinama postajali krem tamo?njeg plemstva. Dakako, oni su do plemićkih titula dolazili kupovinom krupnih poseda (porodice Sina i Dumba su ?irom Evrope posedovale vi?e od dvadeset zamkova i isto toliko plemićkih imanja).

Zanimljiv je, na primer, i podatak da su među prvim zahtevima na Temi?varskom saboru Cincari isturili mogućnost kupovanja plemićke titule, ?to im je udovoljeno. U?av?i tako u svet evropske plemićke elite, Cincari su vrlo brzo zaboravljali na svoje poreklo. Neretko, iz istih pobuda menjali su veru, postajali odani katolici, a zatim i čelnici manastira, gradova i ?upanija. Jedna grana cincarske familije Nako orodila se sa grofovskom porodicom Fe?tegića i sasvim se odrekla svojeg ovčarskog porekla.

Pretapanje siroma?nijih Cincara u druge narode i vere odvijalo se daleko lak?e jer su priroda posla i (malo)brojnost učinile svoje. U poslednjim, neorganizovanim popisima, mahom sprovođenim za potrebe kakvog istra?ivanja, ?irom Balkana jedva da je registrovano nekoliko desetina hiljada Cincara. Prema poslednjem popisu u Makedoniji, na primer, kao Vlasi izjasnilo se jedva 8.000 lica, a toliko ih je pre rata ?ivelo samo u Kru?evu.

Bilo je među Cincarima i takvih koji su, uočiv?i neumitno raslojavanje svojeg roda, poku?ali da tok istorije okrenu u drugom smeru. Bitoljski student medicine Georgije Konstantin Ro?a je u vreme neslućenog uzleta trgovačkih familija Sina, Dumba, Tirka, Pangas, Sturnara i drugih, u Pe?ti 1808. godine napisao knji?icu s namerom da bi naučno dokazao posebnost Cincara.
On je pri tom počinio neoprostivu gre?ku. U svojoj malenoj bro?uri pod naslovom "Istra?ivanja o Romanima ili takozvanim Vlasima koji stanuju s one strane Dunava" (?tampanoj na grčkom i nemačkom jeziku) tvrdio da su Rumuni i Cincari jedna te ista etnička zajednica.

Svojim delom Ro?a je na Cincare skrenuo pa?nju evropske javnosti, ali koje vajde od toga kad je Rumunima dao izvorne argumente za njihovu staru tvrdnju da su Cincari zapravo Vlasi Aromuni, odnosno Rumuni. Ro?a će jo? biti upamćen i spominjan kao začetnik cincarskog nacionalizma.
I Ro?in najverniji sledbenik, Mihail Bojad?i, Moskopoljac, rođen u Beču, nije se, na planu buđenja cincarske samosvesti, naročito proslavio. Njegovi sunarodnici pamtiće ga po "Gramatici romanskog ili makedonsko-vla?kog jezika", odnosno po didaktičnim pričicama za decu i omladinu, pisanim na cincarskom jeziku. Njegov rad na cincarskoj gramatici dočekan je na no?, a naj?e?ći kritičar bio je grčki akademik u Bukure?tu Neofit Duka.
Mnogo se učenih glava bavilo "pitanjem Cincara" i "cincarskim pitanjem", ali se gotovo nijedan nije osvrnuo na večnu dilemu: za?to oni nikad nisu imali dr?avu iako su imali svoju teritoriju, jezik, veru, učene i imućne ljude. Svi su, međutim, pomenuli da je to "ipak neistorijski narod", čiji su istaknuti predstavnici gradili druge i tuđe balkanske i evropske dr?ave.
Image

User avatar
SpongeBob schwammkopf
piće
Posts: 2004
Joined: Fri Sep 02, 2005 3:00 pm

Post by SpongeBob schwammkopf »

Autonomija na Pindu
Ukazom sultana Abdula Hamida, maja 1905. godine Cincari su priznati za nacionalnu manjinu


Studiozniji pristup "cincarskoj arhivi, međutim, upućuje na drugačiji zaključak. Cincari jesu potezali pitanje svoje autonomije na Balkanu, ali su u tome iz raznoraznih razloga osujećivani. U Rumuniji su sredinom 1860. godine Cincari Dimitri Kozakovič, Zisu Sideri, Mihaili Niklesku i braća Goga formirali Udru?enje za kulturu Cincara. Ono je bilo kratkog veka, jer je Ekumenska patrijar?ija u Konstantinopolju ustala protiv svakog ustoličenja organizacije koja bi bila zarodi? buđenja nacionalne svesti kod Cincara.

Pre nego ?to je zamrla svaka aktivnost tog udru?enja Cincara, jedan njegov proglas do?ao je u ruke Cincarina Dimitra Atanaseskua, krojača iz sela Trnova kraj Bitolja u Makedoniji. Ponesen pozivom učenih glava iz Bukure?ta, ?najder zatvara radnju i odlazi da na licu mesta upozna te ljude i sam učini ne?to na planu nacionalnog prosvećivanja svojih sunarodnika.

Koliko je bio uporan pokazuje činjenica da je tri godine kasnije bio osnivač prve cincarske ?kole u Makedoniji. Pod stare dane je Dimitri zavr?io licej "Matej Basarab", a zatim je uz pomoć Dimitrija Bolintineanua, tada?njeg ministra obrazovanja Rumunije, izdejstvovao dekret i 16. avgusta 1864. godine vizirana je dozvola za otvaranje prve cincarske ?kole u Makedoniji.

U svojoj ne ba? slavnoj političkoj istoriji Cincari su samo jednom istinski bili priznati kao zaseban narod, i jednom su na planini Pindu dobili autonomiju u okviru tada?nje italijanske okupacije Grčke. Prvi događaj datira od maja 1905. godine, kad su, ukazom turskog sultana Abdula Hamida, Cincari bili priznati za nacionalnu manjinu u okviru Turske carevine. Tad su prvi put dobili pravo da organizuju ?kole i crkvenu bogoslu?bu na maternjem jeziku. Reč je o istorijskom trenutku u kojem je prvi put u njihovoj istoriji do?ao do izra?aja individualni politički uticaj jednog Cincarina na tada?njeg turskog vlastodr?ca, poslednjeg gospodara posrnule osmanske imperije.

Hrabri ambasador Lahovari potegao je pitanje cincarske autonomije i, kako su ga pri tome podr?ali zastupnici nemačke i italijanske diplomatije u Porti, a na diskretan način i Sveta Stolica, Cincari su dobili autonomiju. Zanimljivo je da su cincarska prava u turskom parlamentu zastupali dr Filip Mi?a i pesnik Nikolae Bacarija. Ovaj drugi je čak u ime Turske bio potpisnik Londonskog sporazuma.
Na?alost, jo? se oni nisu pribrali od ushićenja a već su se suočili ne samo sa gubljenjem autonomije već i sa istinskim genocidom. Davanjem autonomije Cincarima, Grci su se suočili sa istinom da su preko noći postali zanemarljiva manjina, opasno izlo?ena neskrivenim apetitima Bugarske. Koristeći moć Ekumenske patrijar?ije i svoje uticajne predstavnike u prestonicama ostalih balkanskih dr?ava, Grci su neometano obnovili teror prema cincarskom stanovni?tvu na svojoj teritoriji.

Valja ovde podsetiti da je progon Cincara u Grčkoj počeo daleko pre pojave Janjinskog pa?e, koji je samo dovr?io krvavi posao. Istinski teror u regionima naseljenim Cincarima započeo je odmah po?to su Turci ukinuli samostalne slovenske crkve, najpre srpsku Pećku patrijar?iju 1766. godine, a zatim i makedonsku Ohridsku arhiepiskopiju 1767. godine. Tih godina carigradska Patrijar?ija je pre?la u ruke Grka, poznatih Fanorijota, koji su samo intenzivirali i pre toga aktuelnu helenizaciju negrčkog ?ivlja.

Ba? u to vreme u Grčkoj je pokrenuta naučna kampanja u kojoj su poznati helenisti lansirali teoriju da su Cincari "Grci vlahofoni" ?to će reći, Grci koji su u rimskoj eri romanizovani. Cincari sa makedonskih, albanskih i bugarskih planina, i ne samo oni, pru?ali su ?estok otpor, ali su u sukobu sa crkvom i organizovanim dr?avnim terorom uvek izvlačili deblji kraj. Za utehu i za pokolenja, ostale su im legende o hrabrosti i nepokoru, one na kojima danas poku?avaju da probude patriotska osećanja, asimilovanog potomstva.

Znači, vek i po docnije grčka dr?ava je organizovala oru?ane bande koje su, uz pomoć regularne armije, terorisale sve koji su govorili cincarskim jezikom. Poku?aj Rumunije da prekidom diplomatskih odnosa sa Grčkom ne?to promeni nije urodio plodom, pre svega zbog pojave mladoturaka, koji su otvarali novu stranicu u istoriji Turske.

Bez ikakvog rezultata ostale su i aktivnosti mladih cincarskih idealista, koji su, po ugledu na svoje neprijatelje, počeli da organizuju hajdučke dru?ine. Mladi Kola Niča, Mihail Handuri, Leon Kostantinesku i drugi ubrzo su postali četnici u bugarskim oru?anim grupama koje su se takođe borile protiv Grka a za autonomiju Makedonije, koju su nameravali da pripoje Bugarskoj. Revolucija mladoturaka 1908. godine zaustavila je teror, ali je Novi ustav bio uvod u novo poni?tavanje Cincara.
Pečat na njihovu zlehudu sudbinu stavili su novi balkanski dr?avotvorci, koji su u Bukure?tu 1913. godine verifikovali pobedu nad Osmanlijama, deobom i teritorije na kojoj su Cincari počeli da u?ivaju nesuđenu autonomiju. Učeni Cincar, Konstantin Papanače, autor zanimljive studije o političkoj sudbini Cincara, Bukure?tanski dogovor između Rumunije, Srbije i Grčke okarakterisao je kao "najte?i politički udarac nacionalne politike Cincara na Balkanu". On je, između ostalog, naveo podatak da su ishodu Bukure?tanskog dogovora kumovali rumunski ambasadori u Londonu, Beču i Beogradu (Mi?u, Filitis i Mavrokordatos) i, kakve li ironije, svi rodom Cincari.

Kratka italijanska okupacija Albanije i dela Grčke 1917. godine je novi, istorijski momenat u bitisanju Cincara. Oni su "oslobodioce" dočekali ra?irenih ruku i posredstvom svojih predstavnika izdejstvovali su, jula 1917. godine u selu Samarina, autonomiju Pinda. Italija, pod čijim protektoratom je bio Pind, Cincari dakle, suočena sa unutarnjim slabostima, ubrzo se povukla sa Epira i oni su se iznova suočili sa grčom represijom. I prigovor, odnosno memorandum koji su njihovi predstavnici podneli na mirovnoj konferenciji u Parizu, tra?eći za?titu međunarodne zajednice, nije dao rezultate.

Cincarima nije preostajalo ni?ta drugo nego da krenu u novu be?aniju prema severu. Na skupovima u Beru (1924. i 1925. godine) odlučili su se za emigriranje u Rumuniju, koja im je ?irom otvorila vrata. Tamo, mahom u provinciji Ardeal, Cincari su dočekani ra?irenih ruku, ali se vlast nije osvrtala na njihove su?tinske potrebe. O autonomiji nije moglo biti ni govora. ?tavi?e, Cincari su bili iskori?ćeni kao kohezioni faktor u velikoj Rumuniji, koja je te?ila nacionalnoj čistoti.
Image

User avatar
SpongeBob schwammkopf
piće
Posts: 2004
Joined: Fri Sep 02, 2005 3:00 pm

Post by SpongeBob schwammkopf »

Lojalni svakoj dr?avi
U Balkanskim ratovima Cincari su se, kao pripadnici neprijateljskih vojski, krvnički satirali i od tada počinje njihova podvojenost


Usudom sudbine Cincari su učestvovali u svim dru?tvenim promenama u balkanskim dr?avama, a u kojima su, kao ?to je poznato, prirodom zanimanja - boravili. Na primer, posle stvaranja bugarske egzarhije 1870. godine, a u re?iji Rusije i beogradskog mitropolita Mihaila, s namerom da oslobode Slovene od fanariotske Carigradske patrijar?ije, stvari su krenule ne?eljenim tokom. Bugarska egzarhija (crkvena uprava) zloupotrebila je dobročiniteljstvo Rusije i počela je organizovanje ?kolstva i crkvenog ?ivota na bugarskom jeziku ?irom Makedonije i u jugoistočnom delu Srbije.
Bugarizacija pomenutih teritorija uzrokovala je najpre sitne bune a kasnije i oru?ane ustanke, čiji su nosioci opet bili i Cincari. Po ugledu na Grke, i Bugari su formirali Vrhovni makedonski komitet posredstvom kojeg su u Makedoniju slate oru?ane čete koje su imale zadatak da u krvi ugu?e svaki bunt. No, kako će se pokazati, represije nisu urodile plodom. Bune su dizane na sve strane a Makedonci su, kontra Bugarima, u Solunu 1903. godine formirali VMRO, u čijim aktivnostima su se posebno istakli Cincari: Tega Hertu, Tehnarski Mihailiju, Tirču Stavre Borjar, Kola Bojad?i, Taki Ljapu, ?kaperda i drugi.

Cincari su zajedno sa makedonskim revolucionarima organizovali početkom ovoga veka čuveni Kru?evski ustanak. U toj istorijskoj buni početkom avgusta 1903. godine, koja je dala i prvu slobodnu Kru?evsku Republiku na Balkanu učestvovalo je nekoliko hiljada Cincara, a jedan od vođa ustanka, koji je zajedno sa republikom u krvi ugu?en, bio je Pitu Guli.

Od početka svog bitisanja na Balkanu, Cincari su najče?će uludo ginuli i ostajali upamćeni kao grčki, srpski, makedonski, albanski ili rumunski revolucionari. Nije daleko od istine tvrdnja da su u oslobađanju ovih naroda videli ?ansu za stvaranje sopstvene autonomije.

U atinskom provladinom listu "Stohos", na primer, 1984. godine ?tampan je apel sledeće sadr?ine: "Patrioto Grčke, na ulici, u kafani, na radnom mestu, svuda, spreči da se govori "vla?ki" i makedonski... Pocepaj sve ?to vidi? da je ?tampano na tim jezicima. Upotrebi SVA SREDSTVA da objasni? onima koji su svesni ili nesvesni oruđa stranaca koji koriste te izmi?ljene jezike da je OVDE GRČKA..".
Cincari su na teritoriji Srbije u?ivali sva građanska prava i uvek bili ravnopravni u uče?ću u vlasti ili bilo kojoj dr?avnoj instituciji. Upravo zbog toga izgleda da nisu osećali potrebu da se kasnije zala?u za bilo kakvu autonomiju. Istina, tokom dva veka prisutne samosvesti da su zasebna etnička celina, Cincari su na teritoriji Srbije tra?ili i vrlo često uspevali da izdejstvuju ?kole na maternjem jeziku, bogoslu?bu u crkvama na cincarskom (Zemun, Beograd, Karlovac, Novi Sad), privilegije kojima se ne mogu ba? pohvaliti u drugim balkanskim dr?avama.
Tokom učestalih i dugih ratova na Balkanu, uvek su se priklanjali jednoj od zavađenih strana, jer im ni?ta drugo i nije preostajalo. Nepobitno je utvrđeno da su se uvek priključivali pokretu koji je te?io oslobađanju od bilo kakvog ropstva. U Balkanskim ratovima su se kao pripadnici neprijateljskih vojski krvnički satirali i od tada datira njihova definitivna podvojenost. Posle tih ratova, a posebno posle Prvog svetskog rata, Cincari su, gotovo do danas, ostali nepopravljivi zastupnici interesa dr?ave na čijoj su strani ratovali.

Izuzetak od tog pravila su mo?da Cincari koji danas ?ive u Makedoniji, koji su trostruko opredeljeni. Iako svi imaju makedonsko dr?avljanstvo, iako se gotovo svi izja?njavaju kao Makedonci, neki su naklonjeni Grcima, drugi navijaju za Srbe, a treći su "asli bugarofili". Naravno, opredeljuju se tako na osnovu porodičnog vaspitanja, zbog rodbine koja je "na onoj strani" ili "iz inata".
U istoriji makedonskih Cincara zabele?ena su dva poku?aja stvaranja zasebne dr?ave (1905. i 1917. godine o čemu je već bilo reči), međutim i inicijative iz 1941. i 1946. godine ne treba zanemarivati, bez obzira na to ?to su bile neuspe?ne. Prva je bila plod fa?ističko-vrhovističke propagande, a propala je jer je temeljena na pogre?noj proceni. Vančo Mihajlov je nekim viđenijim Cincarima u Skoplju i ?tipu nudio autonomiju; "posle pobede", ali su ga u tom naumu preduhitrili događaji i pre svega ponovno, pravilno svrstavanje Cincara.
Druga, inicijativa komunista notirana je odmah iza oslobođenja, odnosno posle zavr?etka Drugog svetskog rata, 1946. godine. U Đevđeliji je odr?ana Konferencija Cincara, sa neskrivenom namerom da se usvoji platforma za organizovanije tra?enje autonomije. Na?alost, tada?nja vlast je taj skup iskoristila za agitaciju u komunističkoj izbornoj kampanji, i to veoma uspe?no, a Cincarima je za utehu ostao proglas u kome se spominjala i "autonomija". Od tada se Cincarima u biv?oj Jugoslaviji gubi svaki - politički i ne samo politički trag.
Dodu?e, kad smo kod Makedonije, u kojoj su Cincari i danas najorganizovaniji, treba pomenuti i njihovo slepo vezivanje za obećanja nekada?njih visokih komunističkih funkcionera. Nema, naime, nijednog dokumenta koji su oni u minulih pola veka uputili na neku adresu, a da nisu, kao "dokazni materijal" umetali i citat iz govora nekada?njeg visokog makedonskog komunističkog funkcionera. Reči koje je na jednoj sednici nekada?njeg CK SK Makedonije izgovorio Krste Markovski, njegov tada?nji predsednik, provlačile su se kao neoborivi argument da im je "sa najva?nijeg mesta obećano otvaranje problema".
"U poslednje vreme imamo neke zahteve u vezi sa kulturnim i drugim proučavanjima i kod Vlaha. Smatramo da bi trebalo u narednom periodu, posebno u Skoplju, posvetiti veću pa?nju ovim pitanjima". Cincari su se tih reči dr?ali kao pijan plota da bi uoči raspada one Jugoslavije shvatili nepromenljivu zabludu u kojoj ih je dr?ala onda?nja vlast, dajući im nadu da će im nekad zaista biti "posvećena pa?nja".

Od osamostaljenja Republike Makedonije ovaj citat ima samo istorijsku vrednost. Izjava Markovskog, međutim, mora se posmatrati i kao trajan podstrek za neodustajanje od ideje za samostalno političko organizovanje Cincara u novoj balkanskoj dr?avi. Oni su, kao uostalom i pripadnici drugih nacionalnih manjina u Makedoniji, formirali političku partiju, ali je ona vi?e subjekt razdora nego kohezioni faktor među cincarskim ?ivljem.
Image

User avatar
SpongeBob schwammkopf
piće
Posts: 2004
Joined: Fri Sep 02, 2005 3:00 pm

Post by SpongeBob schwammkopf »

?timovana statistika
O cincarskom pitanju Srbija je prednjačila u odnosu na druge balkanske dr?ave


Broj pripadnika cincarskih plemena jedna je od konstantnih enigmi u njihovom ukupnom postojanju. Podaci o njihovoj brojnosti toliko su oskudni i kontroverzni da je nemoguće osloniti se na one koje vekovima, raznim povodima, navode etnolozi, putopisci i statističari. Kao i po mnogo čemu drugom kad su Cincari u pitanju, Srbija je i u pogledu statistike o njihovom broju na njenoj teritoriji, prednjačila u odnosu na druge balkanske dr?ave. Du?an Popović u drugom, dopunjenom izdanju svoje znamenite knjige daje pregled cincarskih porodica u svim gradovima i naseljenim mestima u Kraljevini Jugoslaviji.
Najsmeliji podatak, koji nikada nije potvrđen niti zvanično demantovan o broju Cincara, dao je u predgovoru svoje knji?ice ("Cincarska, odnosno Makedonocincarska gramatika" Beč 1813. god.) profesor Mihali Bojad?i. "Na? aromanski (cincarski) jezik, pi?e Bojad?i, govori četiri miliona du?a, iz političkih razloga raseljenih..". Ne?to kasnije D. Bolintineanu, kontrirajući grčkoj statistici, tvrdi da u svetu egzistira oko 1.200.000 Cincara.

Početkom 19. veka, engleski pukovnik Lik je registrovao 500 cincarskih naselja a etnolog Piko je 1871. godine tvrdio da u njima ?ivi oko 500.000 Cincara. Poznati grčki naučnik Rizos Rangabe je 1856. godine zapisao da cincarska populacija broji vi?e od 600.000 du?a. Cifru od 500.000 pominju i etnografi Han, Kanic i Bue, dok Gustav Vajgand, jedan od najboljih poznavalaca Cincara spominje brojku 300.000. Vajgandovu procenu potvrđuje i cincarski filolog Teodor Kapidan (1879-1953).

Svi na?i sagovornici u Makedoniji tvrde da u svetu danas ?ivi oko milion i po Cincara. Dimo Dimčev takvu svoju tvrdnju temelji na analogiji makedonske statistike. "Apsurdno je, veli on, zvanično tvrditi da u Makedoniji ?ivi 8.000 Vlaha jer ja samo u toj istoj Makedoniji lično poznajem 10.000 direktora". Dimčev tvrdi da u Makedoniji u ovom trenutku ?ivi oko 100.000 Cincara. Statistika, ona zvanična je neumoljiva i verovatno da korene boljci nezaustavivog nestajanja Cincara treba tra?iti na drugim stranama, a ne u "?timovanoj" statistici.
Poznati cincarski istoričar, knji?evnik i publicist Konstantin Papanače (1904-1985) jedan je od retkih koji je studioznom analizom činjenica dotakao su?tinu nestajanja ovog slavnog naroda. Njegova op?irna razmi?ljanja o razlozima neumitnog nestajanja, potkrepljena "već viđenim i pre?ivljenim", mogu se generalizovati u tri zaključka.
Prvi je "nedostatak sopstvene prizme", različite od one koju su imale rumunske političke vođe, uglavnom "čistokrvni Evreji". Drugi razlog odrođavanja je otuđivanje intelektualne elite od cincarske narodne mase, realizovano posredstvom rumunskog obrazovnog sistema, decenijama forsiranog ?irom Balkana. Treći razlog aktuelnog cincarskog nestajanja je, po Papanačeu, konstantno sabotiranje borbe za autonomiju Makedonije, kojim je rukovodila Rumunija, pla?eći se njenog potonjeg pripajanja Bugarskoj.

U obimnoj studiji "Refleksije istorijske i političke sudbine Cincara", Papanače daje genezu asimilacije svojih sunarodnika kroz istoriju i svoja razmi?ljanja o zaustavljanju toga procesa. On na primer sugeri?e "kontraproces", odnosno akciju "za ostvarivanje balkanskog jedinstva".

I koliko god da su saveti i preporuke Papanačea sunarodnicima utemeljeni na cincarskoj istorijskoj osnovi i empirijskim iskustvima drugih "malobrojnih a velikih naroda" (Jevreja na primer), oni nemaju početnu silu i zamajac.
"Kraj ukupne akcije (deasimiliranja), pi?e Papanače, treba da bude političke prirode i da se ogleda u sticanju nezavisnosti na Pindu i u Makedoniji, ugrađene u federalizaciji Balkana, međutim tako da pozicija (Cincara) ne slabi u odnosu na slovenski element. Iz autonomije Makedonije mo?e lak?e da se vidi jedno op?te federaliziranje, koje će voditi ka ujedinjenju Balkana. U pogledu ovoga cilja, teritorija Makedonije, sa pozicijom koju ima i uticaja koji se tu seku, mo?e da se računa koja početna klica, predodređena da obezbedi normalan razvoj".
Na njegovu i na ?alost njegovih istomi?ljenika, svaki novi dan Cincare nosi u neumitnu zaborav, jer od svih preduslova koje Papanače izda?no sugeri?e svojim sunarodnicima, manjkaju najva?niji: brojnost i kompaktnost. O prirodnoj teritoriji (Pind, Epir, Tesalija i makedonske planine) da i ne govorimo. Svestan, međutim, činjenice da je to vapaj ?ednoga u pustinji, Papanače, uz nadu da će valjda doći "spasilačka generacija", svoje svetom rasute sunarodnike bodri svojevrsnim proglasom.

U poslednjem zaglavlju njegove već spominjane "Istorijske i političke sudbine Cincara" on ostavlja svojevidan amanet u čijem sredi?tu je lajtmotiv cele studije. "Neprekidno misli na Veliku Vla?ku, koja treba da o?ivi, kako bi mogao da je sačuva? netaknutu, nasleđenu riznicu i da je preda? svima iste krvi". Očigledan, romantičarski zanos nostalgičara i patriote koji je svoja razmi?ljanja stavio na papir u predivnom italijanskom gradiću Taljagocu, u kući mecene, prebogatog Cincarina Niku Bu?ina.

Anga?ovano?ću gospodina Vasilea Barbe, Cincari iz svih krajeva sveta redovno se okupljaju na godi?njem kongresu u Frajburgu. Po stotinu delegata svakoga tela doputuje u znamenitu kulturnu prestonicu Nemačke i nekoliko dana lamentiraju nad sudbinom svog naroda. Na skupu, odr?anom pre četiri godine, usvojena je Rezolucija "Fera Rini", dokument kojim se od evropskih faktora, EU, i Parlamenta u Strazburu, tra?i priznavanje cincarskog etnikuma u Albaniji i Grčkoj. Efekta od toga dokumenta za sada nema.
Cincari, kao nekada slavni Sumeri ili Hazari, spokojno putuju prema svome kraju, sad već i sami sigurni da dolazećim civilizacijama treba ostaviti pisane tragove o slavnom gostovanju na zemlji. Na inicijativu najratobornijih, ?irom Balkana odr?avaju se naučni skupovi, posvećeni upravo misiji očuvanja uspomene na te slavne balkanske putnike. Poslednji takav skup odr?an je pro?loga leta u Skoplju, kojim Cincari poku?avaju da zaustave svoje nestajanje.

Naravno, neutralni posmatrač trebalo bi da ostane na strani gospodina Dina Kuvate, koji ka?e da se ne treba predavati sve dok se majci i gospodu Bogu neko obraća na cincarskom jeziku.



KRAJ
Image

Post Reply